Bečka državna opera/ Karajan
DGG mono 3cd 457 678-2
Snimka sa izvedbe 7.lipnja 1964., dakle, uživo iz Bečke državne opere, doduše Mono, u realizaciji Austrijskog radija. Zadnja godina intendature Herberta von Karajana od njih sedam, od 1957., u Bečkoj državnoj operi. Izvedba u godini 100.obljetnice rođenja Richarda Straussa, dakle, 1964. A ove je godine 100.godišnjica rođenja Herberta von Karajana. Tom prigodom se objavljuje sve moguće u vezi sa velikim dirigentom, međutim, ova kutija sa pločama zavređuje veću pozornost od uobičajene.Znano je s koliko je mara i elana Karajan pristupio građenju imena Bečke državne opere, gotovo kao da je od nje htio učiniti hram operi poput onog u Bayreuthu. I kao svaki reformator, počeo je od jezika i od uvođenja norme da se svaka opera, bez obzira odakle solist dolazio, pjeva na jeziku na kojem je originalno skladana. Znano je i to da je u tih sedam godina vladavine velikog Austrijanca, Bečka državna opera dosegla razinu i slavu kakvu nije imala više od pola stoljeća, dakle, od dana Gustava Mahlera. Znani su i favoriti Karajanovi, a među njima zasigurno nije bio Richard Strauss. No, međutim, na pozornici ove velike operne kuće, izvodile su se ponekad i njegove opere , ali ne i „Žena bez sjene“. I tada, iz čista mira, Karajan odlučuje, ustrajno i uporan da ide do kraja, proslaviti 100.obljetnicu Straussova rođenja operom „Žena bez sjene“, a da se pritom i oprosti od bečke publike, dakle, da mu to bude i zadnja postava na bečkoj sceni. Neobičan izbor koji se može opravdati tek ovom snimkom lipanjske izvedbe 1964., u Državnoj operi iz koje se da zaključiti da je Karajan naumio prvi put izvesti ovu operu u najblistavijoj mogućoj izvedbi i opremi, a sluteći možda pritom, da će to biti jedinstvena, neponovljiva i moguće, jedina savršena izvedba „Žene bez sjene“. S obzirom na reduciran broj pokusa u današnjem opernom svijetu, sasvim je moguće da je bio u pravu. Najprije, solisti. Imena koja opernom znalcu mami uzdahe divljenja: Jess Thomas, Leonie Rysanek, Grace Hoffman, Walter Krepel, Lucia Popp, Fritz Wunderlich, Margareta Lulowa, Walter Berry, Christa Ludwig i mnogi drugi. Izabrane zvijezde opernih scena u postavi za „Ženu bez sjene“ kakva se može samo jednom čuti. U čast stogodišnjice Richarda Straussa, čuo on ili ne čuo na Elizejskim poljima. Naravno da za zbor i orkestar ne treba trošiti riječi, tu je sve uglačano i smišljeno do zadnjeg zareza i cezure. A to je ono što je bilo potrebno „Ženi bez sjene“, jer nečitljivog i zamršenog libreta, vrijedi onoliko koliko i sama glazba, pravo remek-djelo estetike i gotovo suvišno i nepotrebno u socijalnom smislu, osim ako vjerujemo da je estetika važna za kurtoazni opstanak zajednice. Libreto je napisao pjesnik i visoko njegovani esteta Hugo von Hoffmannstahlm, aristokrat kratkoga života koji je otkrio operu na izdisaju njemačke aristokracije, kao platformu s koje se može kao umjetnik učlaniti u svijet, ali mu je poruka bila mutna. Ako se ovakva postava za „Ženu bez sjene“ neće više nikada okupiti pod rukom nekog novog Karajana pa će opera potonuti u zaborav, to će više biti zbog smušenog libreta, nego li zbog glazbe, čak naprotiv. Priča, po kojoj se ravna Hoffmannstahl, navodno je iz zbirke „1001 noć“ , što je sudeći po karakterima likova točno; car, carica, polubogovi, demoni, zanatlije i sl., ali u Hoffmannstahlovoj interpretaciji ta priča isuviše oslikava seksualnu podsvijest i ne-emancipirani, freudovski zamračeni i potisnuti libido Europljana između dva rata, nego li što priča neku bajku, koje su uvijek jasne, barem u radnji. Sjena, koja je ovdje movens radnje, navodno je znak plodnosti. Realno, sjena nastaje kada svjetlost ne može prodrijeti kroz fizičku gustu masu, a to je svako ljudsko tijelo, pa bi bića bez sjene bila bića bez materije, dakle, vile, duhovi i slično. U dva bračna para, o kojima je ovdje riječ; carskome i zanatlijskome jednoga bojadisara, žene ne žele imati djecu, pa su bez sjene. Bog imenom pradavnog iranskog šaha Keikobad, prijeti svim sudionicima prokletstvom, ako carica ne zadobije sjenu, a bojadisareva žena se usudi prodati svoju sjenu. Jer, ovaj vladar carstva bez sjena, želi da svi imaju djecu. Priča ne drži vodu nigdje osim možda u dva momenta: da je poruka opere tj.libreta da podržava vrlinu žrtvovanja za druge, a druga, da je to „kako nastaju djeca“ još uvijek u sjeni 1919., kada je opera praizvedena, odnosno, potisnuta i nije na danjem svjetlu razuma. O žrtvi ljubavi su napisana mnoga umjetnička djela i Alceste je pradavni primjer ljubavi koja sve daje za drugoga. Kako to reducirati samo na fizičko-biološko nasljeđe i da li je uz to važan i motiv spuštanja polubogova do ljudske egzistencije, nije jasno, kao što nije jasno prikazano zašto se to odnosi na dvije klasno udaljene žene, koje će čudni Bog kazniti ako ne postanu smrtnici i požele rađati. Danak svakidašnjici dvadesetih godina prošloga stoljeća je i preveliki da bi se priča mogla smatrati tematski jasnom, motivski logično postavljenom i dakako scenski atraktivnom. „Žena bez sjene“ je tako tek u svom glazbeno-vokalnom sloju dostojna kazališnih dasaka, ali ako to nije ovakva vrhunska izvedba kakvu nam nudi DGG, onda i nije čudo da je nema na svjetskim pozornicama.