Cantus,2020.
Autorski nosač zvuka naslovljen Silvio Foretić, objavljen u godini 80.rođendana autora, donosi tri koncerta za solističke instrumente i četiri skladbe za komorne sastave, u ukupnom trajanju od 77 i pol minuta. Dakle, dobro popunjen cd i dobro ugođen, reklo bi se. U knjižici je priložen životopis autora tako da se ovom prilikom oslonimo samo na glazbene zapise, kojih je na ploči 7 i poredani su labavo kronološki, od najstarijih do najnovijih djela.
Prvi je Koncert za drugu violinu iz 1977. ali dorađivan do 2005. Snimka je sa MBZ-a, 2005., a ton-majstor je bio Božidar Pandurić. Radi se o nastupu Panonske filharmonije iz Pečuha pod ravnanjem Zsoltana Hamara u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Skladba slijedi minimalistički uzorak u ritmičkoj okosnici koji se grana na sve strane. Svjež materijal dolazi iz pozadine i spektralno se širi po paleti orkestra podsjećajući na Skrjabinovu prštavu dinamiku maksimalno uključenog orkestralnog aparata. Koncert za drugu violinu je pastozna skladba bliža tonskom rasponu viole umjesto violine i prirodno je poprište dramatičnog zvuka. Solistički nastup tzv.druge violine, je monolog pun praznih intervalskih pomaka, narativno ukazujući na status drugog pulta druge violine, koju ansambl zaguši u tom jedinom pokušaju code pri kraju skladbe.
Druga je skladba Concerto rosso (ne grosso, nije greška), za klavir i orkestar iz 2008-2009. Solist je Daniel Detoni za klavirom, a Simfonijskim orkestrom HRT-a dirigirao je Nikša Bareza.Skladbu je snimioBožidar Pandurić, na koncertu 23.travnja 2009., u dvorani „Lisinski“ u okviru MBZ-a. Tako je Crveni koncert sadržajno natopljen jazzom koji podcrtava slobodno i lelujavo impravizacijsku prirodu skladbe, omeđenu definiranim zvukom Big Banda koji dolazi i nestaje poput valova. Klavirska je dionica vrlo distancirana i vozi svojim trakom premda ponekad upada u dijalog s orkestrom na Gershwinov način, ipak je isključena iz orkestra i Big Banda. Klavir je zapravo i očekivano dominantna dionica koja traži da je se slijedi. Besprijekoran Danijel Detoni vodi ovu kromatsku borbu sa ansamblom na energičan i šarmantan način, uklapajući se u jarke boje orkestralne palete. Programska knjižica nas informira da je djelo nadahnuto slikarskim platnom pa je tu medijsku prirodu oslikavanja zadržala i partitura u međusobnim odnosima tonskih boja.
Koncert za orgulje i orkestar novije je djelo iz 2017—2018. Snimka je koncerta u dvorani Lisinski sa solistom Pavlom Mašićem uz Simfonijski orkestar HRT-a kojim je dirigirao Mladen Tarbuk. Snimatelj je bio Božidar Pandurić, sposoban da se uhvati u koštac sa tako zahtjevnim vatrometom zvuka kakav su orgulje i orkestar zajedno. Djelo ima tri stavka: Andante-poco allegro/Adagio i Allegro non troppo.Skladba je velika freska čiji su elementi pojedinačne, izmjenjive orkestralne grupe koje se tretiraju poput registra na orguljama. Orgulje su orkestar u malom, a ovdje se orkestar nastoji domoći svih obilježja orgulja i u tome tuttiju uspijeva. Briljantna upotreba limenih puhača parira kraljici instrumenata za čijim je manualom vrsni Pavao Mašić. Odnos orgulje-orkestar je toliko razrađen da se na kraju može reći da su oba izvora zvuka dostojni jedan drugoga; orkestar može što i orgulje, orgulje mogu što i orkestar. Dok je Allegro više sazdan iz tog dijaloga tonskih boja dvaju izvora zvuka: jednog-orgulja,i mnoštva, tutti-orkestra, Adagio u taj dijalog unosi subjektivnost tonskog bojanja, u suradnji međusobno isprepletenih grupa instrumenata. Gudači pariraju puhačima, a orgulje vlastitim tuttijem zasjenjuju i zamjenjuju cijeli orkestar. Piano sekcija je stavljena na kraj i zapravo finalizira ne baš spori stavak. Allegro non troppo ponovo na pozornicu postavlja orkestar koji priča svoju priču, nadglasan orguljama kad god im se prohtije jer su superiorniji instrument. Virtuoz Mašić s lakoćom prezentira moć orgulja u čijem se zvuku utapa sonornost simfonijskog orkestra. Blistava demonstracija orguljskih gabarita sa trubačima kao ritmičkom osnovicom.
Monotonia za gudački nonet i klavir, skladba je iz 1983.-1995.i ovdje na žalost nemamo podatke o snimatelju niti o vremenu i mjestu nastanka snimke. Samo znamo da skladbu izvodi autorov ansambl „fin de siecle-fin de millenaire“ iz Duisborga, a dirigira Silvio Foretić. Skladba je komentar na manirizam isto ili jednako zvučećih skladbi, postignut ne toliko akumulacijom materijala, koliko osmišljavanjem neprestanog tijeka mikro pomaka susjednih intervala koji kao da gube intenzitet i značaj stalnim pomacima na susjedno tonsko polje. Smjela zamisao i teško provediva ideja da se stalni pomak čuje kao ne-kretanje i ne-događanje. Ali vrlo slušljivo, jer je sama ideja autoru toliko daleka, da kad postane neoizdrživo, svjež pritok gudača i zagušenog klavira, pomaknu skladbu u novom smjeru.
Na lijepoj smeđoj Rajni, brutalno je iskrena satira na ekološke uvjete današnjice. Međutim, ni za ovu snimku ne znamo tko ju je, kada i gdje snimio, ali kako su izvođači članovi Društvenog orkestra HGZ-a, pretpostavljamo da je venue HGZ. Izvedbom je ravnao autor. Ova tonska priča o rijeci Rajni, inače živahnoj i brzoj rijeci, nastala je 2001., na početku trećeg milenija i namijenjena je gudačima, 2-3 sintetizatora zvuka i klaviru. Mali nukleus teme koji donose gudači sam po sebi je vrlo zavodljiv i u svojoj tročlanosti asocira na poznati Straussov valcer i jednu drugu mega rijeku, ali harmonijski razvoj vrlo brzo (kao i sama Rajna) vodi skladbu, kao u nekom vremeplovu, preko formula za skladanje iz prošlog stoljeća do današnjice pa rastače tkivo do bezličnosti. Samopogonska skladba koja kad posustane, iz dubljih slojeva opet sebe gura naprijed. Ne znamo je li smeće u rijeci prepreka za takvo nazadovanje, ali orkestracija sugerira borbu u vremenskim okvirima: zavlačenje, vučenje, potisak, novi impuls, tegobno skretanje koje sve više usporava, ali se ne predaje. Nevjerojatno gusto tkivo gudača, podsticano je klavirom kao ritmičkom osnovicom. Svakako nije za ples, ali je vrlo efektan sraz trodobne mjere valcera i guste mase koja se teško valja u dubinama i priječi lakoću. Jadna Rajna.
Skladba Solisti za 12 gudača, iz 2013-2014., namijenjena je Zagrebačkim solistima pa je oni na snimci i izvode u dvorani „Lisinski“ 18.siječnja 2014. Nenametljiva meditacija sa svakim instrumentom kao vlastitim solističkim panelom. Vrlo guste teksture kao i sve skladbe na ploči, najbliža je formi concerta grossa. Na jedinstven način bezvremenska, jer joj se ne može odrediti vrijeme nastanka na prvi pogled, ali na drugi pogled se vidi i osjeća da je to danas. Tonski majstor je bila Marijana Kaštela-Begović, a snimka je reljefna i ujednačena.
Nosač zvuka završava Sekstetom za tri trube, rog, trombon i tubu iz 2019.,dakle, najsvježije djelo, u tri stavka: poco allegro/poco allegro/parlando. Snimka sa MBZ-a,2019., iz prostora Laube. Ton-majstori ( ponovo) Božidar Pandurić i Alan Šnajder. Izvođači Ad Gloriam Brass. Nakon dva stavka poco allegro, ispunjenih ritmičkim imitacijama u stilu hoquetusa, slušatelja čeka iznenađenje; treći stavak parlando zapravo je glazbeni teatar u kojem imamo prilike čuti što muzičari među sobom govore kad uvježbavaju neko djelo. Simpatično prepucavanje završava svečanom kodom u stilu fanfara. Zanimljiv pastiš u stilu vanjsko-unutrašnje. Uostalom, autorski CDSilvija Foretića nezamisliv je bez, makar daška, glazbenog teatra, onog koji je svijest skladbe i koristi slobodu komentiranja. Međutim, taj aspekt njegovog djelovanja, često zaklanja vidik na njegovo instrumentalističko majstorstvo i odvažnost u pristupu simfonijskom slogu. Taj manjak vizure ovaj nosač zvuka uspješno nadoknađuje i prikazuje nam Foretića u potpunijem skladateljskom svjetlu. Njegov je slog čitljiv i jasan, bez praznih taktova. Smislenost odnosa soliste i pratećeg korpusa intenzivna i lako protočna, a humor odraz lakoće bivanja u umjetničkom izričaju. Nadasve je zanimljiv Foretićev harmonijski jezik koji je svjež i kad se referira na tradicionalne i na suvremene oblike. Poznavanje rezonanci u svijesti slušatelja donosi ponekad smjele obrate, ali nikad usiljene, već slušljive i prihvatljive. Foretić je jaka osobnost koja nikad nije za sobom ostavila trag prolivene tinte na rukopisu; i kad stvari teku kaotično, one su odraz precizno odmjerenih odnosa. Neka vrsta univerzalnosti koja prožima ovih sedam skladbi govori, da bi se Silvio Foretić mogao uhvatiti u koštac sa bilo kojom temom i uspješno je artikulirati. No, takva univerzalna vještina ne dolazi lako, samo autor zna kako ju je zapravo stekao. Nosač zvuka je najbolji poklon autoru za njegov 80.rođendan, koji umjesto eventualnog zamora, pokazuje da je i danas Foretićev glazbeni jezik aktualan, zanimljiv i svjež. Premda je ovo samo segment njegovog bogatog opusa.
