Danas, u evidentnom razdoblju stagnacije koju je jednim dijelom donijela elektronička evolucija, a s druge zamor pandemije, teško je zamisliti razdoblje osamdesetih prošlog stoljeća, kao što je teško si predočiti zašto je u sedamdesetim postojala „Zvečka“. Jedan dio te magije „Zvečke“, volje za druženjem, prenijelo se i na Quorum. To je doba vrvjelo časopisima svih vrsta, od onih koji su bili koncipirani po sistemu „red proze, red poezije“ ili su obećavali strukovno uspinjanje u karijeri. Quorum je bio ozbiljan časopis među ozbiljnim časopisima, ali se obrzo izdvojio i nadišao tu često spominjanu generacijsku odrednicu. Iako je po svojim rubrikama zastupao sve što i svaka ozbiljna tiskovina, tadašnje uredništvo, a i kasnije uredništvo, njegovalo je jednu odrednicu koja ga je izdvajala i karakterizirala. Quorum je postao i ostao relevantan po svojoj slobodi i interesu za suvremenost koja je bila uočljiva već pri listanju kazala na samom početku. Od suvremenih književnih praksi, prevodilačkih radova, autorskih temata, čitatelj je osjećao taj slobodni izbor iz suvremenosti pisane riječi koji je u konačnici stvarao Quorum kao zbir interpretacija vremena u kojem smo živjeli. Na tom tragu sam i ja objavljivala kad sam imala potrebu interpretirati vrijeme u kojem smo živjeli, a to je bilo moguće jer je Quorum u prvom planu imao našu suvremenost, područje široko koliko i nepregledno, pa je kriterij bila upravo ta prijateljska crta spram interpretacije fenomena vremena. U toj potrazi za Zeitgeistom, svaki je umjetnik, i književni i likovni mogao naći mjesta u Quorumu i činio jedan sloj senzibiliteta koji su se nadopunjavali, preklapali ili kontrastirali na stranicama tog malog knjižuljka koji, vjerujem, još uvijek prebiva na policama mnogih čitatelja. Ako je Quorum i bio izraz generacijske želje za tumačenjem ondašnjeg trenutka življenja, on ga je i nadrastao, povezujući naizgled diskrepantne poetike, na vrlo slobodan i uvjerljiv način. Naročito je to bilo važno tijekom Domovinskog rata, kad je svaki novi Quorum jamčio kakav takav kontinuitet vlastite duhovne higijene i integriteta književne scene. Kao što je odgovor na okupljanje u „Zvečki“ vrlo jednostavan, a to je slobodno druženje i razmjena ideja, tako je i interpretacija fenomena vremena i kritički kreativan odnos prema suvremenosti bio kohezijska sila Quoruma, kako je ja vidim. To nijedan časopis nije imao ni prije, ni poslije Quoruma.
Đurđa Otržan
