WDR, Bruno Weil
Deutsche Harmonia Mundi 2cd 05472 77536 2
Bruno Weil nije poznat kao revolucionar ,ali u ovoj postavi „Strijelca vilenjaka“ pokušao je pomaknuti granice autentičnog stila prema modernosti. Uobičajeni oblik recitativa i govorenih dijaloga, zamijenio je kondenziranim, novim, monološkim tekstom jednog lika, Samiela, iz pera Steffena Kopetzkog. Čini se da je potez bio opravdan.Libreto koji je inače dramaturški logičan i dinamičan, stilistički i prozno nije dorastao Weberovoj glazbi, pa je izbacivanje najslabijih dijelova opere u korst čiste glazbe potpomoglo doživljaju čistog glazbenog korpusa opere. Novi tekst, iako ga prilično slabo čujemo iz nepoznatog je razloga snimljen pretiho u odnosu na glazbene dijelove, no, ipak daje novu i svježu dimenziju cijelome djelu.
Što čini dobru operu u estetskom smislu? Što se nas tiče, nakon gotovo dvjesto godina od premijere „Strijelca vilenjaka“, to je postava. Solisti su pomno odabrani i dobro pogođeni prema habitusu za svoje uloge. Navedimo samo glavne likove:
Ottokar-Christian Gerhaher, Kuno-Friedemann Röhling, Agathe-Petra Maria Schnitzer, Kaspar-Georg Zeppenfeld i Max-Christian Pregardien. Umalo u cijelosti njemačka postava, te ako im priključimo Samiela u tumačenju Markusa Johna, zbor WDR-a i Capellu Coloniensis des WDR pod palicom Brune Weila, čujemo odjek intonacije koja je vladala na praizvedbi „Strijelca vilenjaka“ a ta je bila čisti trijumf nad, u to doba dominantnom talijanskom operom i njenim, posvuda obljubljenim stilom. Pravo je čudo da je u tadašnjoj Njemačkoj, podijeljenoj na 47 država, u kojima je carevala talijanska opera, Weber uopće uspio doći do velike operne kuće u Dresdenu i odjednom osvojiti i publiku i kritiku i kolege. Nekoliko godina kasnije, Wagner je učinio sve da Webera ustoliči kao oca njemačke glazbe i operne kulture, djelomice i stoga što je želio na opernoj sceni imati „pretka“ na kojeg se može pozvati, što mu je uspjelo. Dobio je legitimno opravdanje za plovidbu fantastičnim germanskim krajolikom ad infinitum.
Što je tu operu činilo dobro u estetskom smislu 1826., postaje složena istina pod teretom raznih izviješća i usporedbi dokumenata. „Strijelac vilenjak“ je puno značio samome Weberu, dakako, jer je bilo njegovo glavno životno djelo, summa njegovih napora na polju instrumentacije, novosti u tretiranju orkestra, pokušaj da se singspiel približi prokomponiranoj operi, a također i korak dalje od Mozartove „Čarobne frule“ koja je bila pisana za svakoga, od djeteta do starca. Tematika, začudo proturječi navodnom nacionalnom zanosu koji je kumovao uspjehu opere na praizvedbi na dan pobjede nad Napoleonom kod Waterlooa. Ghost-story, izabrana iz knjige horror priča s početka 17.stoljeća koja je osvojila Webera, nastavila je istom snagom djelovati i na publiku. Adorno u tome vidi poznatu njemačku ljubav prema šumi, no ma kako voljeli šumu, čak i ovom ekološki zahtjevnom vremenu, to ne objašnjava na koju je to žicu zasvirala uvertira „Strijelca vilenjaka“ prije dvije stotine godina, da se odmah tražio bis.
U ovoj se izvedbi, izbacivanjem govorenih dijaloga koji su operi neuspješno više prbližavali Schilleru nego li melodrami, dobio jedan relativno točan odgovor. Weberova je glazba inovativna i svježa, čak i danas, a njeni rekviziti od zviždanja, topota konja, zvuka pucnjeva i pucanja biča, piribližava je performancu koji će se pojaviti nakon mnogih desetljeća. Unatoč vizionarskoj perspektivi koju bismo mogli pripisati Weberu, vjerojatno se početkom 19. stoljeća radilo o ranom nastupu verizma i realizma, koji je publici obećao spas od lažnog i površnog talijanizma u dekadenciji. Uspjeh Weberovog „Strijelca vilenjaka“ rasprostro je tepih Wagneru i Njemačka će mu ostati zahvalna dovijeka. Ništa ne može više poljuljati sliku o Weberu, kakvu je ustoličio Richard Wagner. Iz tog se okvira Weber može probiti samom svojom glazbom, i u tom bi se slučaju trebalo više očekivati od orkestra, što Capela Coloniensis nije opravdala. Weil je napravio jedan korak da istakne glazbu. Na redu su novi kandidati.