Gershwin
An American in Paris
Rhapsody in Blue
Ives
Symphony No.2
The Unanswered Question
New York Philharmonic
SO des Bayerischer Rundfunks
DGG United Classics DVD
00440 073 4513
Leonard Bernstein (1918.-1990.) je za života snimio stotine i stotine svojih izvedbi, kako na nosačima zvuka tako i slike. Dapače, bio je pionir takve prakse na području klasične glazbe. Od prvih televizijskih emisija i serija posvećenih glazbenoj naobrazbi za široko gledateljstvo, ostao je ikona predstavljanja glazbenih djela u najširem smislu. Bio je glazbenik, dirigent, skladatelj, odgajatelj i izvođač. Poznat i popularan diljem svijeta. Njegova je slava nadilazila bilo kakvu osobnu kritiku. U takvom kontekstu, njegovo se gotovo polustoljetno djelovanje doima poput vrlo specifično uzgojenog, ali svima dopadljivog vrtnog pastiša, u kojem bi bilo nemoguće izabrati neki cvijet i zasebno ga promatrati. Zato je možda najprimjerenije izabrati poneki cvijetak koji se ističe u lijehama tog nepreglednog vrta, ustalasanog Bernsteinovim nepresušnim entuzijazmom i predanošću glazbi.
Najpopularniji od njih je onaj „američki“ Bernstein. Američki skladatelj, pijanist, i guru njujorške glazbene scene. Njegove izvedbe Gershwina i Ivesa, ikone su američke umjetnosti i tu nema prijepora nigdje u svijetu. Na DGG-ovom dvd-u odabrane su glavne Gershwinove orkestralne skladbe :“Amerikanac u Parizu“ i „Rapsodija u plavom“ u kojoj je Bernstein i pijanist. Uspoređujući njegovo znanje koje je pred kamerama CBC-ija skoro 15 godina prenosio gledateljima u serijama za mlade, pri čemu je naglašeno obrađivao jazz, sa praktičnom primjenom tog znanja u njegovim izvedbama, poklapanje je savršeno. Dokazano provjereno da zna zašto tako svira i kakavom se učinku nada. No, osim temeljne značajke vjerodostojnosti, ove Bernsteinove izvedbe otkrivaju doživljaj Gershwina koji ne postoji u drugim izvedbama. I za one koji ne poznaju gradove SAD- a, njihovu atmosferu, dinamiku i ritam života u njima, ova je glazbena razglednica idealna osjetilna priprema za to, a poznavatelju američkog stila, produbljivanje doživljaja i otkrivanje finesa i raspoloženja koju mogu promaći pri površnom susretu ili boravku u takvom okruženju. Upravo to daje nadvremenitu dimenziju Bernsteinovim izvedbama Gershwinove glazbe, ali i poniranje u intencije autora.
Bernsteinov poetski put u sebi implementira glavnu trasu opusa Georga Gershwina: sklonost popularnijem idiomu, skladbe za klavir, jedna opera, a onda, za Gershwina, nagli kraj, dok Bernstein nastavlja tijekom svog života skladati: Misa, opera „Candide“, skladbe za klavir i mnogo drugih stvari. Sudbinski se njihovi životi ne preklapaju, ali su obojica krenuli sa sličnih osnova kao židovski imigranti, prepuni nade u bolji svijet i bolji život, svojim glazbenim nadarenostima otvoreni za sve utjecaje oko njih. Kao Mahler svojedobno u Češkoj, tako i Gershwin u Americi, upija svo zvučanje oko sebe, a Bernstein pod posvemašnju otvorenost podlaže temeljnu glazbenu izobrazbu, europskog karaktera. On nije u „West Side Story“ otpjevao svoj labuđi pijev, poput Gershwina u „Porgy i Bess“. Po Bernsteinovim riječima, taj labuđi pijev se dogodio na samom početku karijere, na prvom povijesnom koncertu u Izraelu sredinom prošlog stoljeća. Ali je zato bio kvalificiran više od drugih da shvati bit glazbe Georga Gershwina. A to se na dvd-u i vidi. Bernstein doista reprezentira svojim bićem svaku notu koju ostvaruje s orkestrom.
Pitanje glazbene i stvaralačke krize u glazbi na početku 20.stoljeća, prema Bernsteinovom je shvaćanju plastično iskazao Charles Ives, skladbom, „Neodgovoreno pitanje“. Često je tu temu obrađivao u ciklusu predavanja na Harvardu, a jedno je predavanje i naslovio naslovom Ivesove skladbe. Opet preklapanje intelektualne medijacije i umjetničkog nadahnuća na javnom podiju. To čini ovu izvedbu Ivesovih djela iznimno važnom za pronalaženje odgovora na to „neodgovoreno pitanje“: kako dalje u glazbi? Tonalitetno ili bez njega? Bernstein je odgovor pronašao u Stravinskijevom stavu da je tonalitet čvrsta osovina i da se samo imajući čvrst centar, skladatelj može udaljavati od njega. Tako se izvedbe Ivesove simfonije i „Neodgovorenog pitanja“ mogu smatrati udžbenikom kompozicije, uživo.
Snimke Gershwina i „Neodgovorenog pitanja“ su iz Royal Albert Halla, 1976., sa Njujorškom filharmonijom, dok je Ivesovu Simfoniju, Bernstein snimio 1987., u Njemačkom muzeju u Muenchenu, sa Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija.
Bernstein
Schumann
The Symphonies
Wiener Philharmoniker
DGG United Classics DVD
00440 073 4512
Prema simfonijskom opusu Roberta Schumanna, Leonard Bernstein je gajio gotovo bi se reklo, trajnu strast, od prvog nastupa koji je započeo uvertirom „Manfred“ pa do zrelih godina kada je sve četiri simfonije snimio sa Bečkim filharmoničarima u Musikvereinu što je zabilježeno na ovom dvd-u. Drugu simfoniju je snimio već 1953., i stavljao je na programe svojih koncerata kad god je mogao. Bernsteinova zadivljenost romantičarskim bujnim slogom, odvela ga je u interpretaciji dalje od mnogih drugih dirigenata. Usvojio je i Schumannova estetičarska načela o suradnji umjetnosti, pa je glazbu tumačio iz konteksta drugih umjetničkih izričaja, prvenstveno književnosti. Naracija, pripovjedni stil ga je zaokupljao pri svakoj pripremi interpretacije. U nastojanju da se približi što je više moguće autorovoj viziji, pomno je vodio brigu o svakoj noti tragajući za pričom. U sagi od četiri simfonije ovdje prikazane, prva je „Proljetna“, pa omiljena Druga simfonija, Treća „Rajnska“ i Četvrta, moglo bi je se nazvati pred-brucknerovska. Priča „Proljetne“ simfonije prikazuje takvu gradaciju buđenja prirode i života u njoj, da nije neobično kad neki glazbenici tvrde da im je Bernstein otkrio Schumanna. Prepun invencije, Schumann nije izdizao melodiju poput reljefa nad harmonijama, on ih je dubinski protkivao, a to se najlakše vidi u njegovim klavirskim simfonijskim varijacijama. Stoga je traganje za pričom i instrumentalna naracija zahtjevnije nego li u primjerice, Čajkovskog ili Brahmsa, kojemu je bujnost sloga prirođena, ali u službi melodije koja nad harmonijom jedri poput broda na valovima dubokog i nepoznatog oceana koji je nosi. U Schumannovoj je partituri kao u slojevima duše utkana nit vodilja , a Bernstein ima dovoljno simpatije i strpljivosti da radi na svakom taktu da bi tu nit vodilju poput rijeke ponornice pronašao u nekom dubinskom sloju i prikazao je vidljivom i čujnom. Schumannove simfonije nisu trodimenzionalni objekti koji se dijele na površinu i unutarnjost. One su živahne, brze rijeke u kojima se sva supstanca isprepliće poput nekog tekućeg metala koje još nije pronašlo niti svoj oblik niti mjesto u prostoru. Rajna je odigrala u Schumannovom životu više uloga, ali je njena narav ključ za Schumannov doživljaj kretanja. Rajna djeluje obuhvatljivo, brza je, ne preširoka, dražesno vesela poput mlade bezbrižne djevojke koja juri i juri za novim daljinama, nosi s lakoćom najteže brodske terete, brza i nepresušna. Nimalo nalik nekom obliku, nimalo se ne obazirući na svoje obale i njihovo oblikovanje. Poput Rajne, i Schumannov orkestar nosi zvukovlje u neprestanom protoku. Ali, unatoč toj prepreci, Bernstein dirigira Schumanna u bečkoj Zlatnoj dvorani kao da ga ne otkriva po prvi put, nego kao da je iskustvo tih melodija već dugo vremena u slušnoj memoriji publike, kao da ga, eto , još jednom, samo valja prepoznati. A prepoznaje ga se kao majstora njemačke, strukturne orkestracije. Čuje se Beethovenov raspis, slaganje boja kao na vrhuncima Brucknerovih stavaka, ukratko, Schumann je najnjemačkiji u Bernsteinovim izvedbama. Gotovo da padamo u dvojbu nije li drugim dirigentima tako teško pročitati Schumannove partiture jer autor nije vješto oblikovao simfonijsko tkivo, ili je, Bernstein, u nastojanju da se što više približi skladateljevim intencijama, izmaštao neku novu plastiku iz starog materijala, i zapravo stvorio vlastitu sliku vještinom interpretacije. Intrigantna dvojba na koju se dugo može meditirati uz odlično režirane koncerte iz Musikvereina.Dostojni firme koja nosi naziv „Deutsche Grammophon“