Četvrtak, 12. prosinca 2013., HGZ
SANJA DRAKULIĆ, u povodu 50.rođendana
S pola godine zakašnjenja, 12-tog je prosinca, u dvorani HGZ-a, skladateljica Sanja Drakulić proslavila svoj pedeseti rođendan, svečanim koncertom uz obilje glazbe i brojne glazbenike.
Usidrena u glazbi i živeći i radeći za svoju umjetnost, umjetničin je životni put istovremeno i poetski životopis. Od pijanistice, učenice Pavice Gvozdić, do studentice, skladateljice, glazbene aktivistice, pedagoginje, stručne publicistkinje do svjetskog putnika spremnog da prihvati nove ljude, sredine i iskustva.
U knjižici objavljenoj povodom svečanog koncerta, publika je mogla meditirati na značajno raznovrstan i bogat opus prepun zanimljivih stremljenja, izbora glazbala i sastava, ansambala, literarnih afiniteta, budući je objavljen i popis svih njenih skladbi do sada, tiskanih ili objavljenih na nosačima zvuka. Isto tako je tiskan i opis njenog rada kao i detaljan program koncerta koji je bio tim važniji, jer je odudarao od tipskih koncerata s jednim ili nekoliko izvođača; ovaj je u svakoj skladbi mijenjao i izvođače (više njih), vrste ansambala i orkestara, solista, instrumenata (klavir, orgulje, harfa, glasovi itd.), rječju, obilje koje je srećom programska knjižica sređeno ponudila za praćenje.
No, Sanja Drakulić nije čovjek administracije, upravo najdalje je od nečega što bi zaustavljalo, ukonačivalo ili katalogiziralo. Ona je kapetanica broda koji neprestano plovi i vidi, bira i budi nove krajolike. Po svojstvima i stilu potpuna ekspresionistkinja, u stanju je svaki novi vidik ponuditi izvana, samim odabirom medija i glazbenom strukturom, tako da nema neistraženih unutarnjih pitanja. Predana strukturalnom jeziku, ovakva poetika suglasna je sa vizualnim i grafičkim umjetnostima, jer se svaka skladba Sanje Drakulić može poimati poput samosvojne zvukovne instalacije, a isto tako i primijeniti kao nadogradnja nekoj suvremenoj likovnoj instalaciji. Moguće je sklopiti prizor likovne izložbe u čijem prostoru odzvanjaju snimke njezinih skladbi, posebice onih sa svečanog koncerta, recimo Sedmo nebo za orgulje solo (Elizabeta Zalović).
Koncert je otvorila upečatljiva skladba praizvedena u crkvi sv.Franje u Puli, 2008., Ne budite ljubav moju (Zbor HRT, T.Bilić) i nastavila se još jednom zborskom a cappella skladbom Svet (Komorni zbor MA, J.Ostojić). Stihovne inspiracije, udaljene jedna od druge epohama i kulturnim slojevima, izviru iz moralnih korijena ljudstva , a dolaze i primaju se lako, kao i razumijevanje kojim ih skladateljica uglazbljuje. Od starog ka novom, mogli bismo naznačiti nastup trećeg zbora Zagrebačkih dječaka u skladbi Put, ali sa istom vedrinom kormilara koji pokazuje put kojim valja ići i koji sam zastupa.
Nakon tog vokalnog polifonog triptiha, sa povremenim solima koji lebde ponad valova ostalih dionica, drugi dio prvog dijela koncerta pripao je instrumentima s tipkama, kao stalnom osloncu skladateljičinog glazbenog mišljenja. Uvažena legenda hrvatskog pijanizma Pavica Gvozdič, odsvirala je Sanjin Pleter demonstrirajući zreli uvid u klavirski zapis skladbe i nijansirajući bogato i bujno oblikujući melodičko tkivo, tako da nije ostalo malo mogućnosti za neko kvalitativno „novo“ čitanje skladbe, premda se nikada ne može nijedan zapis iscrpiti jednom izvedbom ma kako vrhunska bila, jer ona uvijek ostaje projekcija jednog individualnog imaginativnog svijeta.
Nakon već spomenutog Sedmog neba za orgulje, skladbe koja je možda najbliža onome što bismo danas nazvali modernim, prvi je dio koncerta okrunila izvrsna izvedba skladbe United We Stand, Divided We Fall, za dva klavira, Julije i Konstantina Krasnickog. U njoj je sažeta nit poetike Sanje Drakulić, kada se iz jednog vala u drugi prenosi pokretljivost , a pronalazi nova dinamika kretanja, bilo ritmom, bilo gestikulacijom ideje, putujemo s pouzdanjem kamo god nas vodi i odbacujući već viđeno, povodimo se za nadolazećim. Tu je i najvidljivija karakteristika njenog stila da ma kako god usamljen narator bio u svojem monologu, okružen je mnoštvom glasova koji se oko njega roje, u jarkim bojama, iskreno, bez ulagivanja, slažući se ili odlazeći od naratora. Spoj istočnog stila, s pojedincem uronjenim u svijet oko sebe, i zapadnog stila s pojedincem koji se predstavlja svijetu oko sebe, taj spoj čini Sanju Drakulić iznimnom, ali i prepoznatljivom bolje reći, zapamtljivom, u vrijeme njenog naraštaja, kao skladateljice koja je mogla stvarati u razdoblju stvaralačke slobode koja nije ukalupljivala u stilove ili političke diktate, i skladateljice koja je u tu slobodu krenula punim jedrima.
Tri različita instrumentala ansambla ispunili su drugi dio večeri: tamburaški, komorni i harmonikaški orkestar koji su latentno dali naslutiti i onaj dio opusa Sanje Drakulić za velike orkestre, od kojih ne mogu, a da ne spomenem Klavirski koncert Oaza za klavir i orkestar.
Tako smo čuli Idilu za tamburaški orkestar na narodne stihove (KUD Gaj, K.Račić) sa solisticom Lidijom Horvat Dunjko, Jabuku razdora, koncert za harfu i komorni ansambl (Cantus, I.J.Skender) sa solisticom Dianom Grubišić Ćiković, te Noli tangere za harmonikaški orkestar (OKUD Istra, D.Bužleta) čime je zaokružen distih cijelog koncerta: od prvog naslova Ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela do Ne diraj me jer još nisam uzašao Ocu. Slaveći svoj pedeseti rođendan, Sanja Drakulić ga je uokvirila istinom i ljubavlju svetih riječi, poput kormilara koji želi jedino nove krajolike, a za to mu je potrebno stalno moliti za milostivo nebo i dobro more. Petar Bergamo bi imao razumijevanja za ovaj iskaz stvaralačke poetike jer i on je već kao mlad znao da je „Navigare necesse est“. Iako Sanja nije bodulka, kao skladateljica nosi istu disciplinu stvaralačkog poriva u najnestalnijoj od svih umjetnosti.