SCHUMANN Piano Concerto in A minor,(1948)
MOZART Piano Concerto No.21 in C major (1950)
DINU LIPATTI,
Philharmonia Orchestra, Orchestre du Festival de Lucerne,
HERBERT VON KARAJAN
EMI 7 69792 2
Nije dovoljno reći da se radi o slavnom originalu ili o velikim snimkama 20 stoljeća, jer sve to ova ploča neprijeporno jest, već da se radi i o unikatu, te o vrlo rijetkom originalu, kakve već jesu Lipattijeve interpetacije. A potom, bar za poklonike Schumannova opusa ,u koje se skromno ubrajam, jedinoj mogućoj izvedbi Koncerta za klavir i orkestar u a-molu koja čini taj koncert dostojim tog formalnog atributa.Vrlo često sam se našla u prilici pitati se, nezadovoljna ovom ili onom izvedbom čak mojih pijanističkih ikona, nije li taj nesretni koncert pre-genijalan ili ne valja ništa, kad ga nitko ne može dovoljno čitko iščitati, ili postoji neki treći ključ. Izgleda da je ovo zadnje točno, jer već od prvog andantea Lipattijeve tonske predodžbe u širokim mirnim potezima crtaju Rahmanjinova.Upravo je vodeni element onaj kojeg je zahvatio Lipatti, bilo ponukan Schumannovom fascinacijom Rajnom ili naslutbom leit-motiva, neprekinutog tijeka glazbenih misli kao u koncertu za violončelo i time dao koncertu potreban poriv i fon za izradu finih harmonijskih detalja, koji se u vatrenim i žučljivim interpretacijama sa argumentima romantičarskog tumačenja naprosto ne čuju ili bivaju za uho neugodni bez izvornog konteksta.Mogu samo ponoviti žalosnu konstataciju da je gubitkom Lipatija glazba stvarno izgubila veliki broj mogućnosti. Karajan ga upravo genijalno slijedi prepustivši mu u potpunosti dirigentski štapić i diskretno potpomažući njegovu vožnju po elementalu mekšem od tla.
Ako sam pri Schumannu i bila radosno subjektivna, koncert u C-duru, KO 467, Wolfganga Amadeusa Mozarta snimljen dvije godine kasnije, tj. 1950 u Lucernu, dovoljno je sviran na zadovoljavajući način da se mogu lako vući usporednice.Oni koji preferiraju nemirnu živost Marte Argerich ili pak im je pri srcu elegancija Rubinsteina, ugodno će se iznenaditi. Lipattijev Mozart ne pati ni od čega. To je valjda ono što je nesvodivo na bilo koju usporedbu. Reći ću laka srca: to je savršena interpretacija.Karajan svira Andante poput sna, poput prozračne gondole koja nije od ovoga svijeta. Dokaz da solist itekako može nadahnuti susvirače.To su bile godine kada je mladi Karajan učio da je svaki ton važan, što je opet važno za Mozartovu glazbu.Njegovi učitelji nisu mislili tako. Njima je bio važniji osjećaj, što mi danas opet dobro shvaćamo i težimo sintezi.Klasična interpretacija Mozarta kao ozbiljnog klasičnog skladatelja, ne samo u stilsko-povijesnom već i u vrijednosnom smislu.