O 200-toj godišnjica rođenja
(22.listopad 1811.-31. srpnja, 1886.)
Romantičarski trolist procvao je odjednom. U sumrak Napoleonovog neostvarenog cijelo-europskog carstva, dolaze na svijet: Chopin, Schumann, Bellini i Liszt. Ubrzo potom (1813.) Verdi i Wagner. Od prve četvorice, samo je Franz Liszt osvojio Europu na juriš. Za to mu je trebalo tek prvih nježnih deset godina dječaštva. Ponovio je Mozartov zvjezdani uspon čuda od djeteta, ali je izbjegao Mozartov mukotrpan činovnički put borbe za opstanak, jer je već u devetoj godini života dobio stipendiju kojom si je mogao priuštiti neometano bavljenje glazbom. Otac i majka shvaćaju da su u sinu dobili izuzetni dar s neba i posvećuju cjelokupni život obitelji Franzovom napretku.
Time je završila Lisztova prva uspješna karijera. Izuzetnog pijanista i budućega skladatelja.
Radi njega se obitelj preselila u Beč da ga podučava Czerny, onaj mrski etudo-manijak kojeg sa stravom zapamti svako dijete koje uči svirati klavir. No, pokazat će se da „brzoprsta vještina“ (Etuden fur Fingergellaufigkeit) donosi veću reputaciju učeniku nego učitelju, pa desetogodišnjak pobjeđuje Beethovena, Salierija i samog Czernyja na natjecanju na kojem je izabran između 50 skladatelja da sklada Varijacije na Diabellijevu temu. Dakle, u Beču mu nitko nije bio ravan krajem 1821. kad mu je bilo tek deset godina.
Time je završila Lisztova druga uspješna karijera-pijanista i skladatelja.
Već je time Lisztova moć bila nepojmljiva. Njegov je otac i mentor bio blizak toj moći i učinio je sve da je pokaže svijetu. 1824. Liszt svira pred engleskim kraljem Georgeom IV., ponavlja austrijski trijumf i osvaja jednu po jednu prijestolnicu. Pariz mu je doslovno pao pred noge. Imutak koji stječe čuva i naučit će zauvijek čuvati svoju slobodu financijskom neovisnošću. Ali ne i bogatstvo zdravlja. Počesto će tjelesno pokleknuti iscrpljen dinamikom umjetničke realizacije. Europske turneje će uzeti danak, kako sinu, tako i ocu. Franzu su preporučene toplice i šesnaestogodišnjak odlazi u lječilište u Boulogne, ali ga otac ubrzo zauvijek napušta, jer umire od tifoidne groznice odmah po dolasku, navršivši tek 51. godinu.
Time je završila treća uspješna karijera Franza Liszta, karijera europske zvijezde. Ali sa gubicima. Iz toga Liszt povlači zaključke i pouku. Ne želi profanirati glazbenu umjetnost zabavljajući okrunjene glave i imućne industrijalce. Želi voditi samostalan život, ali se to kod njega počesto pokazuje kao sušta opozicija dotada vođenom životu i postaje želja za životom u samostanu. Rana mladost u kojoj je okončao život superstara i posvetio se podučavanju u Parizu, kamo je doveo majku poslije očeve smrti da bude uz njega, donijela mu je životno novi element- eros i nesretnu ljubav. Djevojku za kojom je čeznuo su udali protiv njene volje i sjetio je se čak i u svojoj oporuci, a kao da nikada nije ni dozvolila da neka druga žena doista zaposjedne njegovo srce. Tu se začinje njegova „karijera“ zavodnika i velikog ženoljupca, koja je možda bila više izražavanje nezadovoljstva gubitkom prve ljubavi, negoli žeđ za novom. Patio je do 19. godine.
U prijelaznim, kritičnim fazama Lisztova života, vidljiva je potreba da prije novog koraka poduzme korjenitu preobrazbu cjeline svog života, time što mijenja stav prema svojim ciljevima i to se pretvara u pogonsku nužnost u Lisztovom stvaranju i karijeri. Za napredak u umjetničkom i socijalnom, potreban je prvenstveno korak naprijed u vlastitom moralnom razvoju. Tako je skidao košuljice i ostvarivao organski rast i opadanje, višestrukih karijera tijekom života. Preobrazba mladosti gurnula ga je opet u svijet, sa novim smislom. Revolucija 1830., u Francuskoj, pobudila je u njemu humanizam i filantropiju, jer Franz Liszt je bio duh velike moralne snage, inspirator svim muzičarima svoje epohe, inicijator najboljih događanja diljem Europe, takoreći, muza Duha vremena, plemenit u najviteškijem smislu te riječi.
Uživao je da ga osvaja tuđa nadarenost. Berlioza je oduševljeno odveo na ručak upoznavši njegovu orkestralnu vještinu. Paganini ga je duboko inspirirao, kao čovjek i kao svirač. Liszt je davao svijetu natrag sve što je kao sirovinu od svijeta primio. Tražio je društvo sličnih sebi, društvo velikih talenata.
Lisztova glazba nije bila onako prijateljska kao što je bila intimna slušatelju Chopinova, Schubertova ili Schumannova, Mendelssohnova. Ali je bila veličanstvena i nitko je nije mogao doseći. U Lisztovoj dvadesetoj godini, 1831., dolazi jedan drugi vršnjak u Pariz, Frederic Chopin. I što je Lisztovo društvo reklo? „ Evo genija“. Pa to su mogli izreći samo neki drugi geniji. A u društvo ga je uveo Liszt, pribavio mu klavir i osigurao prvi koncert.
Vrlo prirodno i organski, Lisztova se filantropija u razdoblju od 22. godine do 27., kada se okončava prva zrelost, reflektirala u očinstvu. Oženio je groficu d’Agoult i dobio troje djece, dvije kćeri, Cosimu i Blondine, te sina Daniela. Kako se brzo zaljubio, tako se i odljubio, razveo se i djecu povjerio majci. Kao da ga je prva ljubav uklela, nikada nije doživio pravo ostvarenje kućne sreće, a djecu će zamesti vjetar sudbine koja će Lisztu kroz njih zadati najteže udarce. Time je završila njegova obiteljska karijera, koja će se tek u blijedoj replici ponavljati u vezi sa poljskom aristokratkinjom princezom Wittgestein, već u samoj klici, nemogućoj vezi, jer je princeza bila neslužbeno razvedena, a tijek rastave je nekako dao naslutiti da si je Franz postavio unaprijed prepreke koje će ga osloboditi dubljeg vezivanja.
Od 27.godine do 31., godine Liszt se zapravo okreće sebi i gradi viziju svoje individualnosti u javnosti. Cjelovit kakav je, stvara oblik nastupa kao nitko prije njega. Možda ponukan rapsodičnim karakterom mađarskog folklora, ne samo da sklada i izvodi vlastite rapsodije, on stvara „recital“, oblik ispovijednog , pripovjedačkog nastupa jednog pjesnika, kako je to rapsodija prvobitno u grčkoj kulturi i bila. Ponovo je proputovao kontinent, ovoga puta čak do Turske i Rusije. Vještina s novcem ga je nagnala da izmisli profesiju koja je danas sveprisutna u show-businessu. Pribavio si je osobnog agenta, odnosno, menagera, a vodio je svoje novčane transakcije poput kakvog industrijalca. Doslovno je dirigirao umjetničkim i glazbenim životom Europe pa je i sljedeći korak bio posve prirodan. Postao je dirigent na dvoru u Weimaru, u svojoj 31. godini i njegova je slava dostigla visine sa kojih ga više nitko nije skinuo.
Dolazak u Weimar prirodan je vrhunac Lisztovog osvajanja Europe. Prvo austrijsko carstvo sa deset godina, francusko i englesko sa petnaest, sa dvadeset od Turske do Rusije i potom Goetheova prijestolnica u kojoj je još sve govorilo o Goetheu i Schilleru. Bach je ondje skladao Francuske suite, Cranach je naslikao sve važne ljude Europe, nevjeste za Henrika VIII, Martina Luthera, Adama i Evu, skulpturama ukrasio svoju drvenu kuću nasuprot gradske vijećnice. Stoljeća su od Weimara gradila virtualni hram vidljiv svakoj osjetljivoj duši. U krčmi na gradskom trgu na zidovima su se pisali stihovi iz Fausta.
Na početku tridesetih godina, Franz Liszt je kročio i smjestio se na Europski Parnas i tamo će boraviti nešto manje od dvadesetak godina, ravnajući strujama romantizma i usponima i uspjesima muzičara epohe.
Nevjerojatan je Lisztov entuzijazam tih godina. Postavio je čak 11 novih opera, dirigirao nebrojena djela suvremenika, skladao orkestralni korpus onoga što je započeo klavirskim recitalima: simfonijske pjesme, potpomogao Wagnerov uspon, uz gubitak kćeri Cosime, jer je tako doživio njenu vezu s Wagnerom. Bayreuth je Wagnerov pokušaj da oponaša tasta, ali Wagneru je trebala publika, Lisztu nije.
Švrljajući njegovom lijepom vilom u Goethe-parku u Weimaru, na svakom se koraku osjeća velika estetiziranost i veliko poštovanje, odanost i devocija za lijepo, vrijedno i umjetničko. Darovi, raskoš i sjaj izvanjskih postignuća, skriveni su po staklenim vitrinama i ne privlače pozornost. U njima su brojne medalje, lovor-vijenci, rezbareni, optočeni draguljima dirigentski štapići, koji poput odbačenih rekvizita kakvog kazališnog kralja čekaju na upotrebu ili razgledavanje turista. Na zidovima impozantan , gotovo nepoznat portret Chopina koji još odiše zdravljem i nekom nevinom svjetlošću. Na dugim zidovima s prozorima gusto tkane dvostruke baršunaste zavjese da osiguraju studijsku tišinu sviranja u salonu, tepisi nimalo skupocjeni, namještaj ukusan, ali skroman, jer vladari tih velikih i prostranih soba su divno očuvani klaviri; Blüthner na prvom mjestu. Slonovača tipaka još uvijek nježno žuta i nakon 150 godina, nigdje ogrebotine; Franz Liszt je volio umjetnost i svakoga tko je volio umjetnost. U Weimar se hodočastilo od 1842. do 1859., da bi se stvaralo. Njega je pak već bilo teško slijediti. Clara Schumann nije neke skladbe mogla izvesti, Eduard Hanslick je 1853., nazvao Lisztovu Sonatu u h-molu, beznadnom. Liszt je skladao kako je čuo, svirao kako je samo on mogao, jer- moglo mu je biti.
Lisztovo je europejstvo bilo spontano. Europa je bila veliko dvorište s voćnjacima, parkovima, vilama i dvorcima i svaki je pedalj tog imanja poznavao, jer mu je poznavao značenje. Kretaose kontinentom poput velikaša koji obilazi imanja, nagrađuje vrijedne radnike, upravlja dobicima i gubicima i osniva nove zadruge, kupuje nova postrojenja, poduzima sve da njegovo kraljevstvo prosperira.
A baš kao i na svakom dvoru u životu, a ne u bajci, postoje neprijatelji i postoje udarci sudbine. Koliko je Wagner bio koristoljubiv u pogledu veze sa Lisztom i Cosimom, znao je samo on, ali da je susjedna baronija koja je nastajala u Bayreuthu donijela Lisztu kao čovjeku puno tuge i nesreće, to je bjelodano To što je Cosima ostavila Hans von Bullowa i prebjegla Wagneru, Liszt nije nikada prebolio, ne zbog građanskog morala, ta on je bio iznad toga, već zbog toga što je Hans von Bullow bio dobar čovjek, odan prijatelj i lijepa duša, dok je Richard Wagner bio nešto sasvim drugo. Danas bi rekli, ogrebao se o karijeru, kćer i projekciju superstara i zbrisao, okrenuo leđa Lisztu. A i Cosima.
Donekle je to Liszta povuklo sa mjesta intendanta nadvojvodinog dvora. U pravi čas, jer sljedeća je godina 1860. bila početak velikih nesreća. U istoj dobi kad i njegovog oca, zadesili su ga teški udarci sudbine. Umro mu je sin Daniel, Papa je odbio razvod njegove poljske princeze, a ubrzo potom umire i kći Blondine. Ostavši bez svih, Franz Liszt hodočasti u posljednje utočište, Rim. Kao i pred kraj rane mladosti, shrvan je gubitkom svega što je imao, i povjerava se duhovnom svijetu. I umjetnosti.
„Godine hodoćašća“, simboličan je naslov njegova života i istina sutona njegove vladavine. Satisfakcija dolazi iz europske prijestolnice, kao finalna potvrda da je najveći : Hanslick „okreće ploču“ osjetivši da je bio na krivom putu i proglašava Liszta počasnim predsjednikom glazbenog žirija na Svjetskoj izložbi. Vertikala društvenog priznanja i slave na vrhu i osobne patnje i nesreće na dnu, rastegla se kao nikada do tada. Liszt napušta nesuđenu družicu, princezu Karolinu koja odbija napustiti Rim, sklada veličanstvena oratorijska djela i sada on postaje hodočasnik u Weimar, da bi drugim hodočasnicima na to sveto mjesto udijelio blagoslov svoga umijeća.
Između Rima, Weimara i Budimpešte, kojoj se vraća u svojim poznim godinama, reducirani je prostor Lisztova djelovanja. Poput starog nacrta apostolske, kršćanske Europe. U Weimar odlazi stalno, kao gost profesor i drži majstorske tečajeve. U Bayreuth odlazi samo povremeno: čuti praizvedbu Ringa i Parsifala. Možda je Wagneru pisanje Parsifala donijelo višestruko prosvijetljenje kad je posvetni prikaz o iskupitelju posvetio Franzu Lisztu, jer u najmanju ruku da Franz Liszt nije cjelokupni Wagnerov opus preradio za klavir, kako bi se mogao nesmetano izvoditi u salonima diljem Europe, teško da bi Wagnera čekala onakva posmrtna slava.
Nakon Wagnerove smrti, Cosima je odgurnula Liszta i prekinula svaki kontakt s ocem, a pokušaj posvajanja njegovog mrtvog tijela tijekom festivalske svečanosti u Bayreuthu, samo pokazuje da nije bila dorasla ni muževljevom ni očevu svijetu .
Tuga i sjene bola razapinju Lisztove klavirske skladbe zadnjeg razdoblja. Podučava mlade u Budimpešti, još uvijek putuje i obilazi svoje europsko kraljevstvo. Zaustavlja se u Luxembourgu, u lipnju 1886., i tamo svira svoj posljednji recital. Prorok kakav je bio, zaustavio se, kao zadnji vladar Europe kulture, u gradu, u kojem će započeti Europa politike-EU. Poput babice, priredio je svoj zadnji koncert u gradu u kojem će se desetak dana kasnije, 29.lipnja roditi jedan drugi Robert Schuman, osnivač Europske unije. Da ga dočeka i preda mu vlast. Da mu poput svjetala na pisti osvijetli dolazak.
I vratio se u Weimar, svoju prijestolnicu, da spokojno ode sa ovoga svijeta, u srpnju, kad cvatu bogate aleje ruža pred dvorom u Goethe-parku. Kad labudovi traže sjenu ispod kraljevskoga mosta sklanjajući se gakanju pataka koje uznemiruju potok. Kada vrbe dugim grančicama oplakuju Shakespeareov spomenik na putu u „Römische Haus“, vilu u rimskom stilu Johanna Wofganga Goethea, a u dubokom hladu egzotičnih pinija i smreka, bijeli se prijateljska, obla vila Franza Liszta, najplemenitijeg europskog duha kraljevske pokrajine Thüringije koja je u njegovoj eri dostigla ispunjenje sna o slobodi i ljepoti.