Kako koji umjetnik započinje svoj ouvre može se činiti pitanjem odrastanja i početničkog entuzijazma. Različiti su stvaratelji raznoliko tretirali svoje rane uradke; kao prve i beznačajne, kao vježbe dragocjene ali ne dovoljno vrijedne broja opusa; svakako, do romantizma, o tome se uopće nije vodilo računa, osim iz praktičnih razloga, radi boljeg snalaženja za izvođače ili prepoznavanja skladbi kod slušatelja ili naručitelja. Beethoven koji je uredno o tome poveo računa i bilježio kronologiju nastanka svojih skladbi, zarazio je svoje suvremenike, a u stilskoj epohi koja se nije više ponašala kao masovna manufakturna produkcija, već kao radionica unikata, to je i razumljivo.
Očekivalo bi se, jer je to najčešće i slučaj, da prvi opusi budu zrelije vježbe iz solo instrumentacije ili pak komorni trio i tome slično. Takav je primjer čak i Richard Strauss koji je prvih desetak opusa namijenio solo klaviru i oblikovanju cjeline. Razumljivo je također, da na početku bavljenja glazbom, niti jedan skladatelj ne može preskočiti mnoge faze razvoja i “uskočiti” u veliku formu tipa mise, oratorija ili drame. Osim, ukoliko ne odbaci sve prije napisano pa neku značajniju stvar proglasi opusom prvim. No, Hector Berlioz nije niti jedan od tih slučajeva. On je označio kao Opus 1, ono što ga je naviše potaklo na stvaranje, a kasnija će djela to i potvrditi.
Mladi je, tada 25-godišnji Berlioz, pronašao 1828, Goetheovog “Fausta” u prijevodu Gérarda de Nervala. Napisao je kasnije:
“Ta me čudesna knjiga otprve očarala; nikamo nisam išao bez nje; čitao sam je neprestano, u kazalištu, na ulici, svugdje.”
U to je vrijeme upijao orkestralne efekte iz Beethovenova pera posjećujući pokuse na Konzervatoriju i otkrivao moć orkestralnog jezika. Dvostruko iskušenje opere i koncertne dvorane, kulminiralo je skladbom Osam prizora iz “Fausta”, kojom je Berlioz svjesno htio promijeniti konvencionalni model.
Djelo je napisano u razdoblju od rujna 1828 i ožujka 1829. Berlioz je odabrao osam prizora iz Nervalovog prijevoda, svakog drugačijeg oblika: zbor, balada, romanca, itd., a da pritom nije slijedio dramaturški razvoj Goetheovog spjeva. Tekstovi su reflektivni, meditativni ili sarkastični, a u originalnoj partituri praćeni ili im prethode stihovi iz spjeva. Uz to, svaki od njih praćen je i epigrafima iz Shakespeareovih drama ( Hamlet, Romeo i Julija itd.), a cijelu je skladbu stavio pod pokroviteljstvo zbirke Thomasa Moora Irish Melodies.
Osam prizora tako nisu ni dramska-popratna glazba niti lirski ciklus, već fragmenti snova, osam trenutaka utopije u kojoj skladatelj zna da može raditi ono što ga veseli. Tu su Margareta, Mefistofeles (tenor) i Brander, ali izuzetan je podatak da Fausta nema. Orkestracija koja se mijenja od jednog do drugog prizora, posve je neuobičajena. Rutinski su gudači često pomijenašani sa drvenih puhačima, ili gušćim limenim puhačima, tu je harfa, čelesta, harmonika, solo viola i engleski rog kao pratnja bolnom Margaretinom pijevu, a i gitara za Mefistofelesa. Zbor se pojavljuje u čak šest od osam prizora. Partitura odaje potpuno svježu melodijsku inevnciju, originalnu za svaku od odabranih karakterizacija: Mefistofelesova otrovna ironija, lakoća silfa, sudržane fraze napuštene Margarete, pozadinski zbor vojnika itd. U priči Kralj iz Tule, melodijska linija gotovo da se sužava u gotičku liniju ili nježnu utjehu lutnje istoga stila, dok istovremena instrumentacija orkestra sa solo violom kreira neku vrstu uspavanke koja umjesto da uspavljuje izuzetno uznemirava.
Naposlijetku, tu je i razlog skladanju. Djelo nije namijenjeno nikakvom posebnom podiju, Berlioz ga je skladao za sebe. Tek je Koncert Silfa bio izveden za njegova života. Štoviše, dok je skladao osam prizora, već u studenome 1828, Berlioza je privukao Faust u sasvim drugom glazbenom obliku: želio je napisati balet. U veljači je taj novi projekt zaživio kao “deskriptivna Faust simfonija”. Berlioz je poslao kopiju partiture Goetheu koji je učinio fatalnu grešku pokazavši note Zelteru, svom glazbenom mentoru koji o njima nije mislio drugo do li da su odvratne, mučne i grozne.
Berlioza se ideja ponovo takla, ovog puta kao Fantastična simfonija, ali u njoj nije korišten nikakav glazbeni materijal iz Osam prizora. Ono što je Berliozu tada bilo važno, a i potomcima, je djelo koje nije bilo opis Goetheova Fausta, već prvo veće ostvarenje u kojem Berlioz sam sebe tretira kao Fausta.
Daljnje su zamisli čekale sve do 1846, kada je kroz tih petnaestak godina sazrela mogućnost da se Berlioz lati pisanja Faustovog prokletstva. Posvetio ga je Franzu Lisztu, koji je pročitao Goetheov spjev na Berliozov nagovor i nije zažalio. Odužio se prijatelju posvetivši mu za uzvrat svoju Faust simfoniju.
