U ovome bi se trenutku, 2001 godine,na upit tko je najbolji pijanist današnjice mnogi ljubitelji glazbe odlučili za Alfreda Brendela. Ali bi odmah potom morali dodati još barem pet do petnaest imena da bi nekako upotpunili to “prvo mjesto”.Ciccolini, Watts, Argerich…i ubrzo bismo došli do neprikosnovenog velikana klavira Svjatoslava Richtera, pa Artura Benedettija Michelangelija, Rubinsteina, i jedino bi nas izvukla stavka: najveći živući pijanist, da ostanemo pri Brendelu. Međutim, što u doba tonskog zapisa, a prvi je načinjen već 1905. U Stockholmu,znači biti ‘živući ‘ pijanist.
Na top-listama milenijumskih izdanja glazbenih tiskovina prošle godine izostala su imena poput Leopolda Godowskog,Gine Bachauer, Wilhelma Kempffa (nevjerojatno, zar ne?),Claudia Arraua, i Backhausa, ali se našla primjerice Anni Fischer. Kako to protumačiti nego izostankom onog novijeg dijela prisutnosti nečije umjetnosti interpretacije u glazbi tj. pomanjkanjem diskografije. Anni Fischer je bježala od mikorofona, ali su neke njene snimke sačuvane jer ju je na to prisilio Ede Zathurecky, ondašnji dekan Akademije u Budimpešti i violinist kojemu je trebao pratilac.Tako ju je slušateljstvo moglo upoznati. Gerald Moore vodi na top-listama ispred Pogorelića, Barenboima, Ogdona…jer je pratio popularne pjevače, a oni su i najviše snimali. Toliko publika i kritika, koja je time bjelodano ukazala da su ocjenjivali ono što su mogli slušati. Schnabela? Kojega? Slikara?
Ta će se opća slika morati mijenjati.Kako je svirao Frederic Chopin? Franz Liszt? To ne znamo, ali znamo kako su svirali njihovi učenici. Chopin ih je imao premalo kao i premalo vremena da bi se sustavno nekime bavio, a i živio je proustovski ograničeno, da bi tadašnja Europa, sredinom 19 stoljeća, mogla reći, ‘znamo kako Chopin svira’.No, svejedno, nekoliko je gospođica izraslo u solidne pijaniste i ostavilo trag svoje svirke na klavirskim valjcima koji su danas, digitalno obrađeni, dostupni za valorizaciju. Franza Liszta je Europa znala, od Weimara i Hamburga, do juga Italije, i ako nije bio autoritet, bio je jedini, najveći i dostojni uzor preko pola stoljeća svima koji su prigrlili novi instrument. Da, novi. Klavir je čudo glazbe, otkad kad je Johann Sebastian ‘dobro ugodio’.
Blasfemičnost top-lista koje su najviše odraz slušnoga iskustva putem ploča također će se morati mijenjati. Welte Mignon Projekt švedskih inženjera, pionira snimateljskog umijeća, sadrži najstarije poznate snimke, počam od 1905., Eugen d’Alberta,Wande Landowske, Leopolda Stokowskog, Feruccia Busonija, Ignacy Jan Paderewskog (je li vam ovo osvježava kulturološko pamćenje), Debussyija, Manuela de Falle(koji je svirao okrenut leđima klaviru), Vladimira Horowitza i množine imena koja nam kao imena ne govore ništa, ali zajedno ostvaruju predodžbu pijanizma na prijelazu iz 19 u 20 stoljeće.
S vremenom kada se te snimke udomaće kao majoritetno poznate, mnoga će se predodžba distorzirati ili pojasniti. Nužno će trebati postavljati pitanja poput: je li bio moguć Rubinstein bez Paderewskog, ali i Busonija? Konkretno, u tretmanu agogike, dinamike, pedala…? Michelangelijev pedal u izvedbama impresionizma…nije li to novina s obzirom na čembalističko tipkanje koje je polako napuštalo ‘čekićar’?. Nije li putovanje instrumenta i ugađača klavira zajedno sa Arturom Benedettijem bilo nužno, a ne hir? Richteru je ‘Petrof’ sagradio instrument za integralnu izvedbu “Dobro ugođenog klavira”. Klavir Franza Liszta u vili u weimerskog Goethe-parku (kojega čuvari dobro nadgledaju da ne bi neka ne-posvećena ruka takla slonovaču) odaje čovjeka koji je vodio računa o modernosti svoje umjetnosti. Chopin je tjerao učenike da sviraju na Grand Erardu, instrumentu kojega je sam koristio u dvorani Pleyel. Badava sva umjetnost ako nemate instrument koji daje TON. Prije nekoliko mjeseci je Charles Rosen uspješno okončao Hi-tech polemiku oko tona na današnjim klavirima i omjeru utjecaja na ton koji otpada na pijanista.Svi su se složili da je taj omjer vrlo mali, ali time dragocjeniji.. Znajući za pomnju oko instrumenta od Chopina do danas, izgleda kao otkrivanje tople vode, makar to otkrivanje bilo znanstveno metodološki utemeljeno.
Da je Schubert bio manje siromašan i kupio si klavir, možda bismo danas imali i središnju srednje-europsku školu pijanizma u koju bismo uvrstili Claru Schumann ili barem Claru Haskil. Ovako je iz jednog jedinog Liszta izraslo stablo, šuma i sva džungla pijanizma. U tim šumama jedno je postalo više nego jasno: škole pijanizma nestaju. Djelomice što su bile uvjetovane tehničkom prirodom stvari: ako ste imali sreću biti aristokrat i čuti Liszta, dobro, ako niste, pričali su vam. Doživljaja kojemu biste vjerovali ne biste imali.Djelomice i političkom stranom povijesti: Rusija je s glazbom išla naprijed onako kako je mogla, posredstvom Nejgauza, slavenskoga Franza Liszta i iznjedrila najvećega, Svjatoslava Richtera. Vera Gornostajeva, njegova ‘cimerica’ kod Nejgauza i Pogorelićeva profesorica na moskovskom konzervatoriju, na moj privatni upit, (70-tih u Weimaru) koga drži za najvećega pijanista ondašnjice odgovorila je odlučno i krzmajući u isto vrijeme: “Na jednoj strani Slavo (Richter), a na drugoj Michelangeli. Onda dugo, dugo nitko, pa iza Michelangelija, svi ostali.” Rubinsteina nije spomenula.Ni Cortota. Ne zaboravimo da je prije sto godina izbor među pijanistima bio jedan naprama (ajde budimo velikodušni) pedeset, a danas možete birati među tisućama i tisućama svirača.
Jedan od razloga velike omiljenosti i popularnosti Dinu Lipattija, koji je nažalost, već umro početkom 50-tih, bila je i ta što je došao iz Rumunjske, naizgled bez dodira sa srednjom Europom, ali i to što je snimao ploče koje je (tada) odjednom moglo čuti više ljudi nego što ih je ikada slušalo Busonija ili Satieja. A onda je tek uslijedilo oduševljenje njegovim Chopinom.Gershwina su lansirali radijski prijenosi njegovih pijanističkih nastupa u Music Hallovima. Lipatti nije znao za snimke iz 1905., i u tome je tajna što je radio svježe i iz vlastitog osjećaja, ali je Joerg Demus znao za Lipattijeve i Gershwivnove snimke.
No, da ne zaboravimo pedagogiju koja je prenijela ono što se danas može čuti na snimkama iz 1905,6,10,13 i sve do 1936 godine.Svira li se staccato iz lakta ili iz ručnog zgloba, danas ćemo jedva naslutiti na snimkama, ali to su bila mjesta pedagogije na kojima se kovalo tumačenje glazbe svih epoha. Danas pijanisti sjede na čemu hoće, sviraju kako hoće ili mogu. Uostalom, ni Skrjabin ni Rahmanjinov sa svojim ogromnim rasponom nona i decima, nisu ni mogli uvažavati pedagogiju malih ručica i prstometa za nemaštovite.Bacha i danas većina svira onako kako su im označili Busoni ili Mugellini. Ali, kako su oni svirali.Busonija čujete u Richteru, u Salomonu, u svima koji su promislili glazbu.Druga polovica 20 stoljeća donijela je potrebu za inovacijama, individualnu originalnost i traženje vlastitog izričaja uslijed jednostavne činjenice što su pijanisti mogli uspoređivati a time i birati, a ne više slijediti.
Za Richtera će svatko reći: Beethoven, Bach, ali i Brahms, Chopin.Da ste ga čuli svirati Debussyija, razumjeli biste zašto su ga sa balkona Kneževa dvora zasipali cvijećem dok latice nisu u potpunosti prekrile klavir. Vrlo staromodno, rekli bismo, kao da je najmanju ruku sam Liszt. To se i događa samo najvećima a ako se najveći ponavljaju, ponavlja se i prijam kod publike.Uživo.
Pogorelić je snimio Gaspara Noćnika nakon senzacionalne izvedbe Michelangelija, ali nije bio ‘bolji’. A da ga je snimio prije Michelangelija, njegova bi interpretacija bila najveća. No, nije li činjenica da je mogao čuti najprije Benedettija, uvjetovala, pomak u interpretaciji Ravela.Ovako, sve je dobro, ali je samo Prokofjev najbolji na Pogorelićevim DG snimkama.
Što je ocjenjivala Marta Argerich u Pogorelićevoj varšavskoj godini, a što varšavljani koji su ga samo-proizveli u pobjednika Chopinova natjecanja. Sjeća li se itko Korejanca koji je službeno pobijedio? Što je žiri htio čuti,a nije shvatio ono što je doista imao prilike čuti? Korejanac ili Vijetnamac je svirao ubrzo potom u crkvi sv.Marka u Zagrebu, kao dobar preslik Rubinsteinovoga stila. A Pogorelić je svirao Chopina, a nije imitirao tuđe interpretacije. To su sve dvojbe i stranputice života pijanizma, koji više nego li recimo, umijeće dirigiranja, pobuđuje, u ovo Brendelovo doba, da tražimo glazbu, a manje ime, da osjetimo smisao nečije interpretacije za sebe, ali i u odnosu na prethodno doba.
Artur Schnabel, Maurizio Pollini,Aldo Ciccolini i Evgenij Kissin, stoje na polici u dućanu s pločama. Koga ćete odabrati? Zoltana Kocsisa? Adama Harasiewicza? Halinu Czerny-Stefansku, jer nitko ne svira Chopinovu Berceuse poput nje? Što doista razlikuje Beethovenovu Mjesečinu u izvedbi Giljelsa, Richtera,Ande, Uchide? Tražimo li u njima samog Beethovena i kojim uhom?
Kritika se u pariškoj ‘Gazette musicale’ 1840-tih obraćala skladateljima i pijanistima riječnikom: ples bisera po staklenoj ploči , topovi pod cvijećem i sličnim zanosnim frazama. Što su oni onda htjeli čuti u mađarskoj rapsodiji, a što mi danas čujemo i osjećamo predaleko je jedno od drugog da bi uopće bilo potrebno povezivati vremena romantizma sa današnjicom, premda je upravo to bio najveći grijeh klavirske pedagogije: mumificiranje stila.To bi se možda i dogodilo da se nije dogodila tehnološka promjena u dostupnosti glazbe koja je sama stvarala mogućnost zahvata u sliku o glazbi: da nije Fasano snimao za RAI, Vivaldi bi ostao nepoznat do daljnjega.Kako bi izgledala slika glazbenog baroka bez Vivaldija? Isto tako sa snimkama iz 1905, splasnut će i himera autoritarnosti tzv.njemačke, tj.Lisztove škole. Ciccolini sa tom školom ne bi mogao obraditi pijanizam s početka dvadesetog stoljeća u Francuskoj.To je mogao zahvaljujući mogućnosti uspoređivanja.
Rubinsteinu su na pekinškom sveučilištu jedva pljeskali na Bacha, nešto malo uljudnije na Beethovena i Chopina, a na Liszta se prolomila salva aplauza tisuća ruku. Potpuno smućen, umjetnik je danima od Kineza tražio odgovor na to ponašanje dok mu nije objašnjeno da Kinezi cijene rad: u izvedbi Bacha jako je malo micao prstima, kod Beethovena se već prilično trudio, kod Chopina se vidjelo da ruke lete, a kod Liszta je najviše “radio”.Studenti koji nikada nisu vidjeli Steinway, a kamoli čuli za Artura Rubinsteina, reagirali su na svoj način, gotovo identično kao i publika pretprošloga stoljeća. Ne bi li valjalo još jednom istražiti, putem snimki izvedaba njegovih nastavljača, što je to posadio Ferenc u Europi da raste sve do Kine.
