Izdavač: Profil Zagreb, rujan 2016.
Prevoditelji: Lada Furlan-Zaborac i Dražen Čulić
Bruce Springsteen zna puno o glazbi. I o pisanju stihova za pjesme. Toliko da shvaća kako je pisanje knjige o sebi, autobiografije, isti onaj posao koji obavlja pred tisućama obožavatelja, i da mora postići onaj isti efekt što ga postižu njegovi višesatni, legendarni nastupi uživo. Ali, ovaj put bez glazbe. I zna da tenziju zvuka mora pretočiti u riječi, u slogove, u uzvike, naglaske, poante, svakako detalje, a nadasve pretočiti sve ono što ga čini posebnim i svojim.
I kako je to uspio učiniti istom onom groznicom koja trese njegove nastupe, knjigu o sebi koju je pisao tijekom sedam godina, u epskoj širini na više od petsto stranica , ulio je nešto novo, nešto magnetično za već otprije i predobro poznati lik super-zvijezde, a to je da kaže kako je sve to radio i zašto je radio sve što je postigao u gotovo više od pola stoljeća rada.
Rad je najčešće spominjana riječ u njegovoj svijesti, rječniku i argumentima. U njegovoj radničkoj talijansko-irskoj obitelji, radilo se naporno cijeloga života, a klasi kojoj je pripadao Bruce Springsteen, koja je stvorila ondašnju Ameriku 50-tih, bit će vjeran cijeloga života. Iz toga su potekle barem dvije odrednice za maloga dječaka iz New Jerseya: držanje na okupu jednog glazbenog sastava E Street banda, baš kao što je njegova majka čuvala svoj brak, i borba sa očevim psihološkim nasljeđem. Bit će to njihanje između dviju krajnosti: fatalističke euforije kojom je nadvladavao depresiju koja bi slijedila, ako nije bio u mogućnosti biti voljen, cijenjen, nastupati uživo i usrećivati ljude.
Knjiga je napisana pitko, napeto, u 80.kratkih poglavlja, s nevjerojatnim smislom za ono što je Brucu Springsteenu bilo bitno: zašto je bio s ljudima koje je sretao i zadržavao u svom životu, kakvi su bili da su njemu nešto značili. To je osnovno očište autobiografije iz koje saznajemo da je cijeli taj put od skoro sedamdeset godina popločan varijacijama jedne teme: borba za egzistenciju i borba za identitet. On je jedan od rijetkih koji je, iako ostavljen od roditelja da se sam sa sestrom brine o sebi u dobi od 18 godina, izabrao da mu život služi glazbi, a ne da glazbom zarađuje za život, jer se to podrazumijevalo. U potpunosti posvećen samo toj jednoj stvari, Bruce Springsteen nas vodi kroz bezbrojne noći na cesti, po barovima, u sobičke u kojima se trudi iz petnih žila stvoriti od sebe nešto veliko. Bruce Springsteen je izuzetno ponizan čovjek, i to neoborivo dokazuje svojim odnosom do njegovih bogova rock’n’rolla, Beatlesa, Rolling Stonesa, Elvisa i mnogih drugih. Na njega duet sa Mick Jaggerom djeluje jednako tako oduševljavajuće kao što je to bilo kad je kao dječak tako nešto tek zamišljao. No, ako je primljen u Kuću slavnih rock’n’rolla, netko je duhovito primijetio da mu pripada prvo mjesto u Muzeju vitaliteta.
Gledano iz američke perspektive, nema nikoga tko je bolji kroničar tzv. Američkog sna od Bruce Springsteena. I on je toga itekako svjestan. Povezan sa samim osnovama gradnje tog sna, radničkom klasom, živio je i udisao sve mijene svoje zemlje i njenih djelovanja u svijetu, opisujući to detaljno kroz svaku svoju mijenu u tematici, smjeru kojem bi posvetio neki album, borio se za izričaj i suosjećanje sa žrtvama društvenih i političkih procesa svoje zemlje. Prelazio je od jedne do druge obale SAD-a nebrojeno puta, u krntijama, na motociklu, zrakoplovima. Gotovo da nema grada u kojem nije nastupao, što su činili i mnogi drugi, s tom razlikom da je Bruce Springsteen uvijek znao pred kim svira, do u tančine poznavao melos i folk-osnovu kraja u koji dolazi, prilagođavao, mislio o svakom detalju i to sto na sat. Držao se doduše svog rodnog kraja kao i svog banda, ali nemiran kakav je bio, potrage za nečim boljim i novim vodile su ga diljem zemlje koju je gotovo opasao svojim stilom života, ljeti u New Jerseyu, zimi u Kaliforniji. Američkoj publici se ne ulaguje pričanjem o trudu koji je ulagao da bi dostigao razinu koju je američki san tražio, jer on ga je i ostvario, iako je cijena bila visoka, nego argumentirano navodi primjere na kojima je učio. Vidi se da je razmišljao o svakom ishodu nečije karijere, pažljivo vagao svaki korak, jer je naučio imati totalnu kontrolu nad svime što je radio i nad svima s kojima je radio. Njegov nadimak „The Boss“-šef, ne voli, spominje ga samo jednom, u oplakujućem kontekstu svoje depresije da je to jedino što će od njega ostati, međutim, on je i više od šefa, on je iskusio demokraciju rock-banda, odustao od toga i pun samopouzdanja se nadvio nad sve svoje poslove i poslove ljudi s kojima je radio. Je li itko požalio, to ne kaže, ali spominje česte razgovore o platnim iznosima kojima ne bi muzičari bili zadovoljni. Kad god je Amerika imala novu temu, Bruce je bio tu. Vijetnam: Born in the U.S.A., AIDS: Streets of Philadelphia , za koju je dobio Oscara, ali to spominje samo jednom, ah,da, dobio sam Oscara. Sliku čovjeka koji je sam sebe stvorio od ničega do milijardera, Amerika poznaje, ali put kojim se do toga dolazi, baš i ne na ovaj, mukotrpni, glazbenički i frapantno entuzijastički način. Kako je vidio sebe na početku, kao rođenoga za bijeg, tako se vidi i u poodmakloj dobi: Born to Run, rođen za bijeg, i tako je naslovio svoju autobiografiju. Bijeg od svakodnevice koja otupljuje, određenog radnog vremena, od osrednjosti.
Stil kojim piše također je američki, sa puno slikovitih, živih krokija, kratkih ali dojmljivih opaski, mnoštvom definicija i zaključaka iz životnih iskustava koja bi ispunila mnoge rock-magazine i poslužili za mnogi „motto“. I naravno, puno riječi pisanih velikim slovima, jer, Bruce voli decibele, a tako se piše ako se želi naglasiti da netko viče. Bruce vjeruje u Ameriku čak i nakon sloma Wall Streeta. Album „Wrecking Ball“ kao i svaki drugi želi dići ljude na noge, pozitivnu snagu usmjeriti ponovo na gradnju nečeg boljeg, vukući snagu iz pete u vojničkim čizmama, on je beskompromisno uvjeren da je snaga u vjeri.
Oni koji vjeruju u rock’nroll zajedno će s njim jezditi cestama čitajući njegovu ispovijed, umorni, prašnjavi, totalno iscrpljeni sa samo jednom željom, da žele još. Iz glazbene perspektive rocka, Bruce je donio neku vrstu poveznice između američkog i britanskog rocka, potpuno uvjeren da samo živi nastup i živo iskustvo mogu ljudima donijeti doživljaj,pa je tako i reagirao krajem sedamdesetih na britansku naviku da mediji određuju nečije mjesto na sceni. Svakako, uklopio se među velike individualce koje je britanski rock imao.
Uskoro je već imao neprobojni stil. Gradio ga je beskonačnim učenjem od soul izvođača, Dylana, country glazbe, R&B velikana i dakako, njegovih rock’n’roll bogova. I to sve dorađivao sa svojim glazbenicima, mjesecima kadkada dvojeći oko detalja u aranžmanu. Da je to bilo važno, vidi se u razlici njegove izvedbe , na primjer pjesme „I’m on Fire“ i drugih izvođača koji pjevaju istu pjesmu. Kad je pjeva Johnny Cash, vidi se da je stari majstor itekako čuo u toj pjesmi unatoč urbanom rafiniranom aranžmanu, vrlo dobru seljačku, folk veselu baladu. Čuo je otkuda dolazi. Da je Bruce ispekao zanat folk-pjevača. Kao što je on čeznuo za Telecaster gitarom kad su se pojavile, i mi smo čeznuli za Stratocasterom koji je jedini možda na Balkanu imao Hus iz „Parnog valjka“. On je rastao sa istim događajima, ubojstvima Kennedyja, krizama društvenih pretvorbi i poplavi hippy pokreta, ali on je to živio unutar njih i osjećao se odgovornim. Čovjek koji nije zbog iskustva sa očevim opijanjima, okusio alkohol do 25, nije trpio ništa izvana, drogu ili alkohol koji bi utjecali na njegovu moć samostalnog odlučivanja i držanja kontrole nas svakim korakom. Jedinstven i neobičan spoj za nekog tko na svakoj stranici autobiografije ispovijeda svetost mita rock’n’rolla, a bez seks and drugs. Odgovornost Bruce Springsteena se sastojala u tome da je želio kad njegovi fanovi dođu na koncert, na pozornici vide čovjeka koji zna kako im je i da vide nekoga sličnog sebi. On je identifikaciju putem rock’n rolla postizao empatijom i za to dobio mnogo zauzvrat. I ovom knjigom će nanovo steći suosjećanje onih koji su osobno trpjeli zla u djetinjstvu i borili se sa posljedicama tijekom života. Bruce Springsteen je od tridesete godine liječio svoju depresiju koja ga je ponovo trideset godina kasnije gotovo shrvala.To je njegov osobni rizik koji je uvijek palio u karijeri: da grebe do dna da bi tamo našao nešto upotrebljivo za sve, pa je to učinio i u svojoj autobiografiji. Velika zemlja kao što je Amerika traži velike žrtve, ali i omogućava velika postignuća. Dečko iz zabiti New Jerseya je zarana znao da je to bitka na sve ili ništa i tako se dosljedno ponašao cijeloga života.
Autobiografija je brzo obrađena u njegovoj zemlji, odmah u rujnu prošle godine,i vjerojatno odložena jer nije senzacionalistička, ili pridodana svim mogućim podacima na njegovoj web stranici, međutim, način na koji je Bruce Springsteen ispričao svoj život jedinstven je i doista umjetnički pokušaj transcendiranja dotadašnje prakse, tj.nastupa na pozornici. To je priča kakvu ne može nitko iz rock’n’rolla ispričati, samo Bruce Springsteen, jer je ostvario američki san o egzistenciji i to posvetio svima.
Globalno, Bruce Springsteen je svojim pjesmama otkucavao bìlo Amerike, znalo se kako Amerika diše, što osjeća i za što se bori. A on je to činio koristeći rock’n’roll kao nositelja takvih poruka. Je li pri tom bio Gazda, The Boss, škrt, diktator,narcis, depresivac-euforičar, ili sve to zajedno u jednoj mješavini koju je podastro u sagi o malom radničkom dječaku koji zna što želi, poruke su bile primljene i razumljene. Stekao je pravo da u svojoj odiseji pokaže kako kaže: „kako on razmišlja“.