Mendelssohn Edition 1
Symphonies 1-5
Violin and Piano Concertos
Masur-Harnoncourt-Vengerov-Katsaris
Teldec 4 cd 2564 69272-9
I ne samo njegovog rođenja. Čitavo se pokoljenje pojavilo u Europi u desetak mjeseci: Mendelssohn, Bellini, Schumann, Chopin; tri godine kasnije Liszt, Verdi i Wagner; i mnogi drugi, pa za ovu obljetnicu, prvu u nizu koje nadolaze, slobodno možemo reći da je rođenje Romantizma u glazbi.
Felix nije odgovarao predoždbi o umjetniku romantizma ni svojim suvremenicima ni kasnijim naraštajima. Teldec je pokušao utjecati na ispravak te predodžbe. Onodobni je umjetnik bio društveno predodređen da trpi i pati. Da umre mlad , od bolesti gladi ili neimaštine, da živi od ideala i čak za njih život dade, da nema sreće u ljubavi i da trpi nemilost sredine i tako dalje; ta bi se predožba kitila svim stradanjima mlado i kasno romantičara do negativnog predznaka u Buadelairovim cvjetovima zla. Mozart je svoju sudbinu podijelio: na dva dijela, prvi koji je odgovarao starome dobu i drugi u kojem je vlastitim stradanjima nabacio skicu za portret romantičara. Felix Mendelssohn je živio Mozartovu prvu polovicu. Rođen u svili i kadifi, urednog građanskog i ispovijesnog statusa, bio je miljenik dvorova, okrunjenih glava i autoriteta u umjetnosti. Od rane je mladosti pokazivao da je nadaren za glazbu poput genija, baš kao i Mozart, ali je taj dar mogao realizirati u komoditetu imućne obitelji, probijati se u društvu vlastitim sposobnostima i pripadati , sve do nagle i rane smrti u 38 godini , društvenoj eliti. Od Goethea do kraljice Victorie. Da je bilo drukčije, ne bi ostvario sve što nam je ostavio. Felix nije bio romantičarskog kova; jedan gubitak u obitelji- smrt oca, ražalostila je Fanny Mendelssohn do smti, a Felix je nekoliko mjeseci i sam podlegao tuzi za njima oboje. On je bio biljka kojoj je trebao staklenik. Jedna napuklina je sve zaustavila. Kao da je postojao tek da njeguje svoj talent, a taj nije bio mali. Gledano očima njegovih suvremenika, taj preduvjet njegove egzistencije stvarao mu je nedostatak. U rasponu između zanesenog i strasnog Byrona preko boležljivih i u stalnom strahu za egzistenciju romantičarskih umjetnika, Felix se doimao na drugom kraju epohalnog izvora, na onoj strani koja ne daje ništa novo, ili originalno. Ta je zabluda preživjela svjetske ratove, podgrijavana Wagnerovim otrovnim i zavidnim opaskama o Mendelssohnu, ali je ipak tu i tamo, Mendelssohnov opus izazivao čuđenje. Zar taj buržuj može napraviti nešto kao obnovu Bacha? Ili stvoriti nešto veličanstveno poput oratorija ? Više od svega, Mendelssohn je u podlozi svoje umjetničke egzistencije u potpunosti pripadao glazbi i to ga čini ravnopravnim, ako ne i muzičarem s prednostima pred nekim drugim romantičarima. Chopin ne bi podnio usporedbu s Mendelssohnom ni u čemu, osim dakako, kao i sa svim ostalim skladateljima za klavir, jer je Chopin bio jedinstven na tom području. No, gledano u cjelini, Mendelssohn je bio vrhunski glazbenik u svakom smislu. I kao interpret, i kao dirigent i kao pedagog i kao muzikolog , a posve sigurno i kao skladatelj. U tri desetljeća života ostvario je opus veći od Wagnera, Verdija i mnogih drugih u svom stoljeću, i približio se relativno dugovječnima Brahmsu i Čajkovskom. Ali mu je život bio bez ekscesa pa se doimao dosadnim i neobećavajućim za istraživanje. Ta zbunjujuća i površna predodžba odrazila se i na interprete pa se Mendelssohnova glazba i površno shvaćala. Tek neprikosnovena ljepota Koncerta za violinu ili Pjesama bez riječi, kronično je kucala na vrata esteskih osjetila publike ne bi li se vrata širom otvorila. Mendelssohn je bio pri ruci svima iz njegove generacije i u svakom se životopisu od Schumanna, Roberta i Clare, Chopina, Liszta i Wagnera, njegova nazočnost provlači poput anđela čuvara koji će prepisati dionice, tiskati zaostalu sonatu siromašnog prijatelja, ali ga pri tom nitko neće zapažati kao sebi ravnog, što je ustvari i bio, a ponekad i više od toga. Njegove su simfonije njegove, ali je u nekima dokazano da je apsolvirao Beethovena. U ovoj seriji je to Harnoncourt nedvojbeno iskazao vrlo plastično i upečatljivo.I ne samo da je apsolvirao, nego je mogao s obrascem Devete simfonije stvoriti novo i originalno djelo kao što je „Pohvalnica“ (Lobgesang), simfonija-kantata u 14 stavaka, odnosno deset, ukoliko prva četiri shvatimo kao uvodnu simfoniju. Mendelssohn je slavio Boga i slavio je život, bio im je zahvalan za sunčanu stranu povijesti. U njegovu ormaru nisu visjeli nikakvi kosturi prošlosti, nikakva obeštećenja ili nedostignuti uzori, demone nije poznavao osim izdaleka, njegova glazba u molu nije zvučala kao bol- nije zvučala kao Welt-Schmerz. I to ga je otuđilo od romantičara, a inercijom i od sljedećih naraštaja.
Teldecova serija od pet kompleta sa po četiri cd-a, pruža uvid u izbor iz opusa Felixa Mendelssohna. Taj je dječak skladao puno, a kao dječarac od 15 godina napisao je prvu simfoniju koju i ovdje imamo prilike čuti. Njegov grad i njegov orkestar Gewandhausa iz Leipziga, pod ravnanjem Kurta Masura, ponijeli su veći dio tereta u prikazu simfonijskog i orkestralno-koncertantnog opusa Felixa Mendelssohna. U uvodnom kompletu Edicije nalazi se svih pet simfonija, Koncert za violinu i orkestar sa nedostižnim Maximom Vengerovim na Stradivariju bajnoga tona, oba Koncerta za klavir, najpoznatije uvertire: Lijepa Meluzina, Hebridi, Mirno more te Briljantni capriccio. Impresivno i prepuno ljepote i ugodnih iznenađenja.
Komplet broj dva donosi simfonije za gudački orkestar, Koncert za klavir i gudače, te Koncert za violinu, klavir i gudače. U trećem nastavku prikazan je oratorij Paulus, Ilija i solo-pjesme. Četvrti komplet obuhvaća glazbu za San ljetne noći, oratorij Christus, Te Deum, orkestralne skladbe poput Prve Valpurgine noći.
Završni komplet namijenjen je notorno popularnom dijelu Mendellsohnova opusa: Pjesmama bez riječi za klavir, sonatama za violinu, preludijima i fugama, sonatama za orgulje, klavirskom triju i najpopularnijoj komornoj skladbi: Oktetu za komorni sastav.
Toliko duhovne, zborske, vokalno-instrumentalne, solističke i koncertantne glazbene literature bez ponavljanja i bez klišeja, nećemo naći do Brahmsa ni kod kojeg romantičara. Beethoven je najbliži. Ali na tom tragu Mendelssohn nije njegov učenik, prije kolega ili Mozartov nastavljač.U glavi su mu se vrzmale ideje za operu. Ali nije je skladao. Da je , moguće bi njegov klasicizam došao više do izražaja. Mozartu je bio blizak i po glazbenoj motivici, ali najviše po osjećaju i smislu za cjelinu. Mendelssohn se izražavao punim izvođačkim korpusom. Ako se radilo o orkestru, kod njega je orkestar bio monada koja se kreće, gestikulira i giba tematsko tkivo kamo je snaga orkestra usmjeri. Stoga su Mendelssohnu sjevernjaku bili dragi more i voda, s tim je elementom bio u dosluhu poput Schuberta i Wagnera. Fingalova spilja je dokaz da jedna kratka impresija veličanstvene bazaltne katedrale u otoku Staffa, može doslovno naknadno biti dočarana glazbom i tonskim bojama.Baš kao što je slijepi pjesnik Ossian, naknadno mogao ispjevavati slavne uspjehe svoga oca Fingala. Ako se radilo o solističkom instrumentu, Mendelssohn bi podijelio uloge- sve od melodije solistu, sve od dinamike orkestru. Osjećaj za ravnotežu i zlatni rez Mendelssohna nikada nije napuštao. Ako se radilo o zboru, raspis dionica i harmonizacija ugođaja pojedinih glasova stapala se poput harfe u brojne titraje u službi cjelovite harmonije. Kao odani protestant, štovao je Luthera i zboru namijenio brojne skladbe religioznog nadahnuća. Pored Chopina i Liszta, Mendelssohn nije imao šanse probiti se u prvi red sa Koncertom za klavir, a i tekstura koncerata odaje skladatelja koji se igra ulogama i dijalozima soliste i orkestra s lakoćom i veseljem. Ni traga dramatici koja je tu da osupne slušatelja, bolnoj rezignaciji i neistraženih zakutaka duše kao u Chopinovu koncertu u f-molu ili paradnom virtuozitetu Lisztovog uvodnog gromoglasnog nastupa klavira u koncertu u Es-duru. Čajkovskijev koncert u b-molu, uspjet će jer će pokušati biti Lisztovski, ali s osjećajem za granice. Mendelssohnovi su koncerti bliži Griegu; ne nedostaje im invencije i lijepe melodije, ali je smisao tih djela skladatelju očito bio samo glazba, a ne privlačenje pozornosti. Na kraju krajeva, Mendelssohnu nije trebala dodatna slava, imao ju je dovoljno.. A galamiti je mogao i u vokalno-orkestralnim skladbama. Glazba za San ljetne noći ilustrira taj smisao za klasično i glazbeno. U odnosu na Liszta koji je drmao klavirom iz korijena mađarskog folklora, Mendelssohnu su trebali samo gudači i osjećaj za slavlje i svadbeno veselje, pa da ugodi orkestar kao jednu zraku sunca koja prosipa svoj zlatni sjaj na sve okupljene.
Mendelssohn je sto godina nakon Bachove smrti, dostojnom izvedbom „Muke po Mateju“ dao svijetu na znanje o kakvom se tu geniju radi, a na nama je da 200. godina od rođenja Felixa Mendelssohna Bartholdyja, dostojnim izvedbama njegovih skladbi ispravimo krivu sliku o njegovom značenju za umjetnost glazbe.