Smješten kalendarski na sam početak ljeta i na Svjetski dan glazbe, festival „Pasionske baštine“ je ove, pandemijske godine, po 29.put otvorio svoje vrata u nedjelju, 21.lipnja, koncertom u crkvi sv.Petra u Vlaškoj ulici. Tematski naslovljen „Passion Christi“, koncert je održao snažni promicatelj hrvatske glazbe, gudački kvartet „Sebastian“. Kako to već biva na njihovim redovnim koncertima, održavali su sinergiju s drugim umjetnostima, pa je koncert bio prožet recitalom Ivana Colarića na prigodne tekstove i stihove iz sv.Pisma. Naslov koncerta preuzet je od djela Renata Rožića, gudačkog kvarteta op.36, nastalom prije dvije godine, a koji nedvosmisleno podcrtava Muku kao inspiraciju glazbenom stvaralaštvu koji ovaj festival promiče, ujedno stavljajući hrvatsku baštinu u prvi plan. Djelo je to neobarokno i neoklasicistično, vješto kontrastirano sa mnogim izuzetnim pjevnim instrumentalnim zapjevima, a ugođaj mu je u cjelini i dramatičan i meditativan. Koncert je tako, naslovom, djelom i odabirom izvođača, trasirao temeljne odrednice festivala, pa je u nastavku dao prostora još jednom značajnom hrvatskom skladatelju, Tomislavu Uhliku, ovogodišnjem dobitniku „Porina“ za životno djelo. Njegova suita iz oratorija „Stabat mater“, upotpunila je tematiku Velikog petka, Muke Kristove i Gospinog plača. Brigom kvarteta „Sebastian“, „Stabat mater“ je zasjala markantno, u tamnim obrisima viole, prepuna tonskog bojanja harmonijama, predstavivši se kao djelo isprepleteno jasno uočljivim dionicama, u cjelini svježe i originalno. Time je uvodni koncert podcrtao premijerni karakter izvedbene baštine, jer je „Passione Christi“ Renata Rožića, tada prvi put izveden u Zagrebu, a i ustupio prostor skladatelju koji redovno surađuje s festivalom.
Uz izložbu slika Nike Ančića u suradnji sa Muzejem Mimara,predstavljenu u ponedjeljak, Festival je uvrstio i liriku Velikog petka, a nekolicina koncerata je prebačena u jesenski termin, tako da će se, premda možda u nešto ograničenijem obliku festival ipak održati, bit će odgođen, ali dogođen. Događanje festivala na Ivanje i oko njega, pokazalo je da tematika korizmene glazbene baštine nije ograničena samo na to razdoblje preduskrsne godine, već se kao koncertni materijal može i sezonski održavati. Festival, kao okvir za izvornu baštinu i onu umjetnički oblikovanu, nastavio se vraćanjem korijenima, na dva koncerta na samom Jugu Zagreba, u crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Sigetu, u utorak i srijedu, 23. i 24. lipnja.
Prvi je nastupio Vokalni ansambl KUD-a „Klek“ iz Ogulina pod vodstvom još jednog pregatelja hrvatske glazbe kulture,dr.sci. Joška Ćalete, čiji je rad ne samo dirigentski, već i etnomuzikološki pa je najprimjereniji zastupnik nasljeđa pučke kulture u Hrvatskoj. Izuzetno pripremljen ansambl,lijepih glasova i s osjećajem za regiju, zbor je izvodio napjeve iz Šolte, Šibenika, Lastova, Ogulina, Baranje, doline Neretve, Vodica, Korčule i iz zbornika „Cithara octochorda“. Program je bio popraćen etnološkim zapisima Nikoline Luketić, vezanih za korizmeno vrijeme. To je doduše bilo sve što smo od obale dobili na ovom festivalu, jer se koncerta zagrebačkih klapa nije održao, tako da je dojam ovogodišnje pasionske baštine više usmjerenje na kontinentalnu Hrvatsku i umjetnička obrada izvornih napjevnih zasada. Poslije tog koncerta pod nazivom „Narode moj ljubljeni“, u Sigetu je na drugom koncertu, također pod ravnanjem Joška Ćalete, pod nazivom „Dan od gnjeva“, nastupio zbor Pučki pivači Katoličko bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Sa ovim se pjevačkim materijalom drugačije postupalo, pa je vrlo dojmljiv nastup pučkih pivača donio neke od najljepših napjeva Hrvatske tradicije, od kojih je jedan bio i ponovljen, ali u drugačijoj izvedbi od dan prije. Bili su tu ponovo melodični zapisi sa hrvatskog otočja i priobalja te Baranje. Na ovakvim je koncertima razvidno koliko truda treba da iz matičnih zajednica i crkava neki napjev dođe do koncertne publike, da su obično tri faktora potrebna i to u tri koraka: najprije, sam notni i tonski zapis, zatim obrada za izvedbu i priprema izvedbe. Zato je ponekad za neke fragmentarne i kratke napjeve potrebno mnogo truda da bi se one spojile u nisku na kojoj se mogu očitavati glazbene etnološke razlike u tekstu i pjevanju od zajednice do zajednice ili pak regije. Glazbenim rječnikom rečeno, nešto je prema sekundi, a većina glazbenog materijala, prema tercui orijentirana.
Crkva na Jordanovcu je također, baš kao i crkva u Sigetu, dva puta ugostila glazbenike, većinom one sa klasičnim repertoarom, svjetske korizmene baštine, u četvrtak sopranisticu Željku Martić, a u nedjelju renomirani Zagrebački kvartet koji je izveo „Uskrsnu Isus doista“ velikog skladatelja duhovne glazbe Anđelka Klobučara i predivni gudački kvartet u D-duru, op.44, br.1, Felixa Mendelssohna. Možda je ugodnom i zapanjujuće muzikalnom dojmu izvedbi pridonio profinjen zvuk prve violine Martina Krpana, svakako, u toj akustici, nije bilo lako dobiti željeni efekt, kao što je to bilo, primjerice u obloj akustici crkve sv.Blaža dan radnije kad je nastupila Cappella Odak pod ravnanjem Jasenke Ostojić. Taj nam je koncert donio još jednu praizvedbu, skladbu dirigentice Jasenke Ostojić „Ave Maria“ za zbor i orgulje, koju je, prema vlastitim riječima skladala kao dar svom zboru za desetljeće uspješnog djelovanja. Cappella Odak je zbor visoko njegovanog izričaja, glasovi su usklađeni i profinjeno oblikovani, tako da je bio pravi užitak pratiti sklabe koje su išle od Boehmea, Kilbertusa i Bacha do Vlade Sunka, Kamila Kolba, Sergeja Rahmanjinova i Edwarda Elgara. Mario Penzar za orguljama te predino zvučeće crkve izveo je nekoliko skladbi Johanna Sebastiana Bacha, i taj je koncert pod naslovom „Ave generosa“ bio dokaz, da pasionska baština nije samo za godišnje doba korizme, već je svojom ljepotom bezvremenska.
Posebnu pozornost je izazvao koncert koji je nadmašio svoju ulogu zamjenskog zagrebačkim klapama, a to je bio koncert u petak, 26.lipnja u crkvi sv. Antuna Padovanskoga na sv.Duhu. Bio je to koncert na kome su nastupile grupe autentičnih pjevača iz Strizivojne, iz Vranovski/Bukovje, Podcrkavlja i Baranjskog Petrovog sela. Obučeni u svoje nošnje, izvodili su korizmene napjeve svojim stvarnim, autentičnim načinom svoga kraja i izazvali veliko zanimanje i pozornost, gdje je u prvom planu manje umjetnički dojam, a više osjećaj zajedništva u slavljenju korizme i Muke Gospodinove. Ovakvi su koncerti najdragocjeniji jer iskapaju iz zapuštenih regija upravo ono prvotno vokalno blago koje tek onda, zalaganjem etnomuzikologa ide na svoj put do umjetničke prakse i koncertnih podija. Na koncertnom podiju je festival i završio u ponedjeljak,29.lipnja u crkvi sv.Jeronima u Maksimiru, kada smo uživali u snažnom sopranu Nikoline Pinko Behrends, uz violinisticu Annu Kirchmayer Wonnemann i Evu Kirchmayer Bilić, za orguljama. Doista, od prvog koncerta Passion Christi, od Muke, do pobjede, do „Christus vincit“ kako je naslovljen taj koncert. Bio je to poseban koncert posvećen kao molitva za oproštaj svim nepravdama koje su tijekom komunističkog režima snašle duhovnike i skladatelje u Hrvatskoj, pa smo tako slušali cijeli niz skladbi visokog umjetničkog izričaja. Bili su su zastupljeni sa svojim fragmentima iz opusa Kamilo Kolb, Jakov Gotovac, Dora pl.Pejačević, Miroslav Grđan, Matija pl.Ivšić, Anselmo Canjuga, Boris Papandopulo, Lujza Kozinović, Hubert Pettan, Bernardin Sokol, Anđelko Klobučar i Albe Vidaković. Ispod površine ova imena mnogošto značajno otkrivaju, kao npr. o.Bernardin Sokol koji je tragično stradao, a, prvi je notno zapisao napjeve Gospinog plača iz šest naselja na otoku Hvaru u okviru procesije na Veliki četvrtak „Za križem“, i to doš tridesetih godina prošlog stoljeća. Puno se tu tragičnih sudbina zajedno skupilo da glazbom upute, kako je to u programskoj knjižici napisala Eva Kirchmayer Bilić, „molitvu za oprost prema nemaru, nepravdi i zaboravu koji je oprema djelima brojnih skladatelja i skladateljica učinjen“. S ovim lijepim i dojmljivim nastupom sopranistice sa švicarskom adresom, i otkupljujućim koncertom, završen je glazbeni dio ovogodišnje Pasionske baština koja se, unatoč velikom vremenskom odlaganju, ipak održala.
