DOSADA

Može je se nanjušiti. Gotovo da ima miris. Jer je se može nanjušiti. Ni blizu ni predaleko, tu negdje, približno okolo. Kako nastaje? Što je stvara? Ili održava? Štošta. I nema ih više, samo je jedna dosada. Ono nepromjenjivo u tome “približno onaokolo nas”. Netko bi to nazvao stanjem stvari, ali to nije samo statika, nego i odvijanje zbivanja koje, u biti, predobro poznamo. Kad je nečeg nezanimljivog previše, to je uspostavlja, hrani., Ono, kad ste izvan igre. Poput kamenja koje ionako nema miris koji bi se mogao nanjušiti. Ne da je se otjerati. Ni prizvati.