levo

I Glas: Stojiš na zemlji i gledaš u nebo. Dan je, podne, recimo. Svjetlo koje omogućava da gledaš u materiju kozmosa, taman je toliko jako da je rasvijetli od crnog do plavog. I to plavo negdje počinje, možda na metar od tebe, to ne znaš, ali se zgušnjava, jer je blago, difuzno. Možeš ga milovati pogledom, ne ranjava, pošteđuje te. Udaljava se od tebe. Skuplja se negdje u dubini svemira, odakle prema tebi i zemlji juri, kažem juri, baš kao jarbol ili meteor, čista, nevina zastava.