Ludwig van Beethoven je bio nadareni pijanistički virtuoz pa je prirodno da je klavir “čekićar”(od tal. clavelli-čekići), to novo čudo epohe u tada različitim varijantama (Bradwood, Erard, Pleyel, Walter) služio razvoju njegova genija. Počelo je već 1783, kada je objavio svoje prve klavirske varijacije, a tada mu je bilo nešto više od 12 godina. Klavirska umjetnost koja je bila u usponu putem djela Carla Philippa Emanuela Bacha, Muzia Clementija i Dusseka, predstavljala je Beethovenu obveznu literaturu i zadaće koje je s lakoćom asimilirao i vrlo brzo nadmašio. Čak da su i sačuvane prve sonate ranih opusa prije opusa 2-22, to ništa ne bi izmijenilo u kasnijoj i sadašnjoj slici cjelokupnog ouvrea osim što bi povećalo broj skladbi pisanih prema tadašnjem običaju, jer se prve značajne promjene i odstupanja od, recimo Haydnovog tipa sonate zbivaju tek u tri sonate op.2. Sve tri sonate tog opusa imaju četiri stavka, dok Haydnove i Mozartove tri ili čak dva. Beethoven je iz simfonijskoe koncepcije prenosio u solističku instumentalnu i obrnuto; rješenja stvorena na klaviru dimenzionirao je za ansambl.
Premda je i Johann Sebastian Bach baš kao i Chopin, bio slično Beethovenu, čitavog života posvećen jednom instrumentu, orguljama u Bachovom slučaju, a klaviru u svim ostalim, velika je razlika u prirodnom tijeku procesa nastanka njihovih velebnih ostvaraja na polju solističke instrumentalne glazbe. Bach, Chopin, Šostakovič, Debussy i dr. kreću od više manje jasnih i pomno ciljanih koncepcija, a zajednička im je podjela na 12 (48 Preludija i fuga “Dobro ugođenog klavira”, 24 Preludija i sl). Tako nešto ne možemo naći u slijedu od 32 sonate Ludwiga van Beethovena. One su jednostavno nastajale, jedna po jedna, posebno i individualno, i tek ih se retrogradno moglo sagledati kao cjelinu, ali ne i kao projekt. To je prije niz od 32 ideje, nego li ideja razrađena na 32 dijela.
Taj je ritam rasta zračio i u prihvaćanje skladbi od tadašnje publike. U jednom vrlo nepravilnom reljefu je najprije niz sonata koje su se odmah i vrlo rado svirale u cjelosti, Op.7, 10, 14, 28 i druge, a odmah zatim njima srodne sonate bliskih opusa koje su se također odmah udomaćile u salonima ali tek sa ponekim stavkom. Čak i vrlo uvježbani amateri mogli su se nositi primjerice sa prva dva stavka neke sonate, ali sa trećim nikako; Op.27, “Mjesečina”, Op.13 “Patetična”, op.54, itd. Čini se da je Beethoven bio toga svjestan kada je povjerio Czernyiju nakon slušanja neke izvedbe njegove Pastoralne sonate op.28: “Samo Bog zna zašto moja klavirska glazba još uvijek na mene tako loše djeluje pogotovo kada je loše svirana.” Ali, on se nije obazirao na te diskrepancije u izvedbenom smislu koje su mu se događale, već ih je ako tako smijemo reći, njegovao bez uvažavanja.
Niz od 32 sonate je istovremeno njegova poetska biografija i njegov intimni skladateljski dnevnik, odraz stanja i razvoja duha. Heiligenstadska kriza na prijelazu stoljeća u skladateljevim tridesetim godinama i sukob sa svijetom, obilježena je sonatom u c-molu, Op.13, “Patetičnom”, prvom sonatom koja je stekla univerzalnu popularnost. Kriza sluha u sonati u f-molu, op.57 “Appasionati”.
Politički egzil, i bijeg pred Francuzima koji je ispraznio Beč u svibnju 1809. u sonati u Es-duru, Op.81a,“Les Adieux”. Tužna je ironija da je toj sonati u kojoj je opisan bijeg obitelji nadvojvode Rudolpha pred francuskim bombardiranjem Beča, u stavcima s naslovima Das Lebewohl (Zbogom), Abwesenheit (Odsutnost) i Das Wiedersehn (Povratak) , uza svo Beethovenovo inzistiranje na njemačkom nazivu cijele sonate prema prvom stavku Das Lebewohl, ipak tijekom vremena nametnuta francuska verzija naslova -“Les Adieux”. To je ujedno i jedina sonata uz “Pathetique” kojima je naziv dao sam skladatelj, i prva skladba romantizma koja je sprovela nešto što je kasnije postalo u Wagnerovu djelu poznato kao leit-motiv.
Veliko oduševljenje i silan poticaj dao mu je novi instrument Erard koji je nabavio 1803, (u vrijeme pisanja simfonije “Eroice”). Preradio je odmah neke dijelove svog Trećeg koncerta za klavir i orkestar, ali sonate nije dirao, već je išao dalje. Stvorio je najtežu sonatu od svih koje je napisao: Op.53, u C-duru “Waldstein”. Erard ga je nadahnuo na ekspanziju oblika sonate i “Waldstein” je prva od tzv. Velikih sonata, a tehnički vrvi svim mogućim efektima: oktave, trileri, glissandi, koji su je odmah stavili van domašaja bilo kakve amaterske izvedbe.
Kasni visoki opusi sonata, Op.101-111, predstavljaju odraz njegove zrele produhovljenosti koja je uvijek bila na liniji borbe srca i glave predstavljenoj u sve češćem pribjegavanju dvostavačnom obliku. Tehnički, opusi oko broja sto dijele zajedničku strast prema motivičkom radu, fugiranju kontrapunktalnih oddjeljaka i nadasve novu sonornost, duboku ekspresiju kojom se odlikuju i Beethovenove skladbe za gudače u vremenu oko 1818-20.
Svoju sklonost narativnom Beethoven je povjerio sonati u d-molu, op.31, koja je nadahnuta Shakespeareovom “Olujom”, a vlastitu je epsku stranu svog talenta ugradio u monumentalnu sonatu u B-duru, op.106, “Hammerklavier”. I tu je bila prisutna istodobnost solo-tutti, jer je tada pisao i Devetu simfoniju. Ono što nije podnio solistički instrument, izraslo je u idealističku tvorevinu Devete, a ono što je tražilo veću kompleksnost i krajnji tehnički izazov svakom pijanistu, upisano je u stranice “Hammerklaviera”. Opet je Beethoven bio svjestan proporcija svoje skladbe i njenog značaja za glazbu. Bilo mu je stalo da je čuje, primjerice, londonska publika, ali je tražio da se izostavi čitav jedan stavak jer je mislio da je premijerna publika neće moći podnijeti u cijelosti. Pramda je o toj sonati govorio da su to “utisci i sanjarenja”, jedna mu se bečka dama požalila kako je uporno vježbala mjesecima ali da još uvijek ne može odsvirati niti početak “Hammerklavier” sonate. Sukladno Devetoj simfoniji i u Hammerklavier sonati nakon prvog moćnog i sugestivnog stavka slijedi Scherzo, dok je Adagio najdulji samostalni stavak u cijeloj klavirskoj literaturi. Finale fugalnog karaktera predstavlja izazov i najvećim virtuozima.
Odmor od skladanja Devete simfonije, Misse solemnis i Hammerklavira, idilična je i mirna sonata u E-duru, op.109 i sonata u As-duru, Op.110. Naposlijetku, najsublimnija verzija borbe “srca i glave” je zadnja sonata u c-molu, Op.111, sa dva kontrastna stavka snage i duhovnog savršenstva. Lanci trilera koji rastu sve više i više kao da se rasplinjuju u ekstatičnoj viziji.
U sonatama je vidljivo i Beethovenovo umjetničko odrastanje i odnos prema uzorima. U njima je prisutna i konvencija, sonate u tri stavka poput Opusa 14, ali i inovacija poput vrlo drske i neuobičajene kombinacije Varijacije, Scherzo, Posmrtna koračnica i Rondo, u sonati u Asduru, Op.26. Posmrtna je koračnica kasnije prerađena i za orkestar, a izvire iz isto tako neuobičajenog tonaliteta as-mola i karakterizira je izuzetnost enharmonijskih modulacija. Finale u varijanti napredne i izzetno teške akordne etude je Czerny objasnio kao Beethovenov glazbeni komentar sonatama Op.23,Carla Cramera.
U vrijeme skladanja opere “Fidelio” pri čemu je imao vrlo složenih koncepcijskih teškoća, Beethoven si je dao oduška u sonati u F-duru, Op.54, koja kao interval između “Waldstein” sonate i “Appassionate”, predstavlja najveći iskorak iz konvencije. Ima dva stavka, menuet dvaput isprekidan pasažama dvostrukih oktava i toccatu gustog, neprekinutog uzorka, kao drugi stavak.
Sonate su dokument, spomenik i nepresušno vrelo inspiracije čak i za turiste. U Bibliotheque Nationale u Parizu, dobro su vidljivi tragovi kiše na rukopisu “Appassionate” koja je močila Beethovena i partituru dok je napuštao dvorac Princa Lichnowskog u Grazu, jedne olujne noći u Grazu, 1806.
Đurđa Otržan