Simfonijski orkestar moskovskog radija/G.Roždestvenski
Melodija C 01381-2
“Pepeljuga spada u onaj tip skladbi koji postaje klasika od prvog dana pojavljivanja” A.Tairov
Odabir ove izvedbe implicira nekoliko akcenata kako u opusu Sergeja Prokofjeva tako i u karijeri Genadija Roždestvenskog. Ovaj veliki ruski dirigent je snimao “Pepeljugu” više puta i to gotovo uvijek sa istim orkestrom, a za tu je izvedbu dobio i svoju prvu zlatnu medalju. Prije osam godina odvažio se spojiti dva blizanačka baleta koji su mu tako znakovito odredili karijeru: “Trnuružicu” Čajkovskog, balet koji je bila prva skladba njegove dirigentske karijere 1951, i “Pepeljugu” koja je bila hit ubrzo po praizvedbi 21 studenog 1945, i koju je Roždestvenski sa iskustvom baleta Čajkovskog vrlo brzo i znalački formatirao kao lirsku bajku na tragu Čajkovskog. Dakako da su “Pepeljugu” izvodili, snimali i postavljali mnogi dirigenti, a poglavito oni specijalizirani za Prokofjeva i među njima najčešće Ukrajinci, ali izdvaja ih se tek nekoliko: Naeme Jarvi, Stokowski, Previn, Svetlanov; i to po nekoliko puta svaki. Izdvajaju se te izvedbe po svom shvaćanju Prokofjevljeve namjere kao i tradicije bajki u ruskoj glazbi. Ta stvar nije obiteljsko nasljeđe pa primjerice Pletnjev ili Theodor Kuchar sviraju dobro, ali ni blizu onoga što Gergiev, Svetlanov, a prvo među njima Roždestvenski-čuju. Prokofjev je sam izrazio glavnu potku “Pepeljuge” kad je napisao: “Osim naglašavanja dramskog elementa, nastojao sam prednost dati plesnoj kvaliteti glazbe za “Pepeljugu”. Time sam se, prirodno, oslonio na klasični balet…I premda Pepeljuga živi u književnosti mnogih naroda, ja sam je želio utjeloviti kao izvorno rusku narodnu bajku.”
Tu je ključ za čitanje partiture i treba ga uzeti ozbiljno da bi se osjetile suptilne a ipak po atmosferu bitne kvalitativne razlike u interpretacijama tog minijaturnog bisera baletne scene. Tretirati ga kao simfonijsku suitu poput neke simfonije potpuno je krivi i jalov put. Rafinirana orkestracija bliža je komornom orkestru, i prepuna zvučnog bojanja na granici dezintervalizacije, a melodika kao da nije iz Prokofjevljevog pera. Možda ni u jednom drugom djelu Prokofjev nije dao toliko lijepih melodija, ljupkih motiva i zamamnih prelaza. Uzeti Pepeljugu s motom: to je još samo jedna partitura, danas više ne može zadovoljiti niti neupućenog a kamoli tankoćutnog slušatelja. Primjerice tehnika dramskog uzbuđenja postiže se umjesto glissandima ili gromoglasnom akordizacijom, ekstremno brzim crescendima u velikom dinamičkom rasponu, ali bez klizanja, već milimetarskom točnošću povećanjem dinamike sa svakim slijedećim fonom. U tome je i inače Roždestvenski majstor i stoga njegove izvedbe Šostakoviča djeluju tako zastrašujuće dramatično. Metronomsom preciznošću i, to treba naglasiti, u nevjerojatnoj brzini događanja, razrađen je crescendo koji nekom anorganskom onomatopejom inkarnira uzbuđenje samo. Napetost vrlo ekonomičnim sredstvima. U takvim efektima, Roždestvenskog još dugo nitko neće stići i premda je u jednom od obljetničkih izdanja kuće Warner na šest diskova, ovaj balet izostavljen a ruska strana predstavljena Igorom Markevičem, to je više ustupak zapadnjačkoj komociji koja uporno i bez razultata pokušava “prevesti” rusku glazbu u nešto ukalupljeno po zapadnjačkim normativima. Ako vam nije do konfekcije, ovdje je jedan original šivan po mjeri.