SF Symphony Orchestra/Michael Tilson Thomas
RCA Victor Red Seal 68288
Od zapadnjačkih izvedbi, među najboljima su osim ove, Ozawina, Soltijeva, Mehtina i Salonenova, a i oni su ga snimali po nekoliko puta u različitim vremenskim razmacima i sa različitim orkestrima. Od slavenskih su tu ponovo Roždestvenski, Žurajitis, Fedosejev ali i Gergiev koji je nenadmašan. No, zapadno čitanje Prokofjeva predaje se drugačijim elementima od slavenskog pa su i razultati drugačiji. Srećom, ovaj cjelovečernji ekvivalent Shakespeareu može podnijeti ambivalenciju a da pri svakom čitanju iskoči nova kvaliteta. Zapad, a osobito Amerika će više voljeti plastičnost, dat će prednost ne toliko ritmu koliko ritmičkom obrascu, tretirat će orkestar kao simfonijski a to je za “Romea i Juliju” dobro. Michael Tilson Thomas, i sam skladatelj vrlo dobro koristi svoje razumijevanje orkestracije i mijesi melodijsku površinu ponegdje do neprepoznatljivosti, ali teme su “Romea i Julije neuništive” i, možda apsurdno, ali u San Francisco izvedbi zvuče ponajviše kao – Stravinski. Ako nije teatarska verzija, onda, a to je najvećma slučaj, “Romeo i Julija” živi kao suita, a takvom je slažu dirigenti po svom vlastitom nahođenju iako je Prokofjev sam napravio nekoliko verzija. Michael Tilson Thomas je tako i sam napravio svoju montažu stavaka i mislim da mu je ključ za tako ustrojenu suitu bila Prokofjevljeva “Klasična simfonija”, dakle nešto kao neobarokna suita u kontrastnim tempima i raspoloženjima. Možda je to dobro jer je time očuvana epska dimenzija djela, što bi se u nekoj drugoj konstelaciji moglo izgubiti pod jakim utjecajem dramatično-tragičnog momenta. No, za razliku od recimo “Kamenog cvijeta”, u “Romeu i Juliji” su Tilson Thomasu bili takmaci drugi dirigenti, dok u prvom slučaju, kao i kod prvih izvedbi Prokofjevljevih skladbi, takmac je bio sam skladatelj. A taj je položaj za Zapadnjaka ne samo nezgodan nego i pomalo nemoguć. Pa tako oni čekaju da Slaveni snime dvije tri verzije i počnu sa komparacijama. Prokofjev je nezgodan sugovornik za one koji ne poznaju jezik kojim govori. I sami Rusi ga tek uče, stoga se Tilson Thomas odlučio da prezentira glavni i najizvođeniji balet Sergeja Prokofjeva kao skladateljev i vlastiti bravado. Tko bi mu zamjerio. Možda bi se renesansni ples koji zvuči kao bal na dvoru Romanovih dojmio neprilično za slušatelja orijentiranog u ambijent veronske tragedije, ali i taj bal na dvoru Romanovih je bilo moguće pronaći u Prokofjevljevu zapisu. Tilsonu se ne može poreći originalni trud. Snimka je live i značila je proširenje repertoarnog spektra u već stabilnoj Tilsonovoj reputaciji, pa se tako našla vrijedna RCA crvenog žiga.