La Chappelle Royale, Les Arts Florissant/Philippe Herreweghe, William Christie
HARMONIA MUNDI PLUS HMP 390805
Današnjem slušatelju kao i svakom modernom čovjeku koji najviše polaže na one stvari u odgoju i obrazovanju koje odgajaju i razvijaju inteligenciju, ovdje će se ponajprije trebati prisjetiti da je u ne tako davno vrijeme, odgoj pripadao više stvarima koje odgajaju i razvijaju moralno, društveno držanje, a naročito osjećajnost i stav. A to se može dakako shvatiti upravo inteligencijom.
Ova je ploča, premda dijelom serije velikih baroknih majstora, više pregled i uvid u to kako je Giovanni Battista koristio svoj talent crkvenog koncerta talijanskog stila u francuskim uvjetima, sa insertiranim velikim motetom Dies Irae u izvedbi Kraljevske Kapele pod ravnanjem Philippea Herreweghea.
Kenneth Gilbert za čembalom upravo shvaća tu Lullyevu karakteristiku senimentalnog odgoja pa kriptogram Isis uvertire, svira kao terapiju dostojanstva i držanja punog časti i otmjenosti, a s Egiptom to ima veze onoliko koliko i dotične osobine sa ondašnjom elitom. Tipično je za Lullyja kojemu francuski jezik nije materinji da ga vrlo efektno koristi poput zvučnog materijala, poigrava se fondom njegovih melizmatičkih osebujnosti. To dakako nije slučaj sa latinskim, gdje Lully doduše ne pliva kao riba u vodi, ali barem kao u majonezi, jer popunjava stremljenja staloženih i bujnih melodijskih linija njegove linearne cantilene.
Ravnoteža je druga velika karakteristika apeninskog gastarbeitera u Louvreu. On ne može dohvatiti dubinu i veličinu osjećajnog krajolika jedne Bachove fugirane strukture, ali stoga racionalno važe patos i etos prokomponirajući strukturu i pazeći da fugiranjem koje mu ne leži ne pokvari previše objektivnost melodije koja može podjednako zazvučati iz instrumenta kao i iz grla. Lully još uvijek piše u dionicama. Ravnoteža je pak prisutna u bojama pastelnim i u skicoznoj razdvojenosti nosećih dionica melodije sa šturom pratnjom. Dramatika je u tamnim bojama continua, presuptilnog za Monteverdijevog nasljednika, dočim vrlo pogodnim francuskim ušima koje cijene minijaturu i detalj, više od krika i praska, i sude prema nijansama više nego li prema akcentima. Tu je prednost Williama Christiea da razabire gdje je snaga Lullyeve glazbe i kako postići dinamiku, ne onu agogičku već duševne radnje, osjećaja pobožnosti, predanosti ili smirene otmjenosti, i time se udalji, primjerice od Telemanna, skoro za cijelo jedno stoljeće. Malo više agogičke dinamike i masnije boje, stvorilo bi jednog diletantskog Locatellija, no odabir glasovnih boja ovdje je, kao i inače u Les Arts Florissant gotovo idealno čist.
Odabir skladbi na ploči je također u Lullyjevom stilu vrlo uravnotežen u pomnom prikazanju što je zapravo Talijan u Parizu radio sa sonatom da chiesa u novim okolnostima i drugačijim izvođačima od onih u Italiji.