Potpuno neknjiževna rječca. Kad bi u romanima sve pisalo kao da je ovo ili ono, ne bi ničega ni bilo, a to upravo i govori rječca ‘kao’: izostanak prave stvari. Bi li to bila opreznost pri definiranju nečega što je tek ostalo na slutnji ‘kao ona je htjela, ali joj onda kao nije išlo’, ili hitro zaključivanje po samim simptomima tek nastajuće situacije, ‘kao’ spašava od krive prosudbe, i upućuje na moguću točnu prosudbu, kada je još rano da bi se bilo što sigurno tvrdilo. Da, tome je tako. Ne. Tome je ‘kao’ da je tako. Usporednost sa nejasnim, radi kakvog takvog snalaženja. Moguća je i distanca od neistine ili sumnjivih tvrdnji. Cijeli naraštaj se distancirao od prethodnog posegnuvši za usporedbom ‘kao’. Oni, tj svijet starijih govori kao da misli ovo ili ono, ali mi znamo da je to samo privid, kao da zaista misle i zalažu se za ovo ili ono, pa stavivši njihov iskaz pod plašt rječce “kao”, ono što je odista činjenica, neka ostane njima, mi smo to formulirali u neku predodžbu, ali ne primamo kao je kao sasvim točnu činjenicu. Neće ‘kao’ ući u rečenicu na mobitelui “Ti me onda nazovi”, nećemo čuti “Ti me onda, kao, nazovi”, jer ‘kao’ je signal za oprez, signal da se prepričava nešto nepouzdano, neprovjerljivo čak. Povjerenje komunikacije na strani je rječce ‘kao’. A čitava stvar sa pojavom patronizirajućeg ‘kao’ govori o nepovjerenju u stanje stvari, pa time i sugovornike, predodžbeni svijet koji se razmjenjuje u komunikaciji, ukratko, znak za poluistinu pa čak i laž. Njena higijenska uloga u tom slučaju štiti korisnika od kontaminacije tuđim, nepoželjnim i nametnutim predodžbama. Kad nema istine u iskazu, dovoljno je umetnuti signal ‘kao’ i da istina ponovo slobodno diše. Ta nova konvencija kojom uljudno nikoga ne optužujemo, materijalizirana je sumnja. Veliki je komunikativni skok od ne tako davnog korištenja poricanja tipa: On je rekao to i to, ali ja znam da nije tako, tj.on laže, pri čemu se grubo, zbog same činjenica prenošenja jedne sumnjive informacije od nje prenosnik mora ograditi optužbom na račun pravog pošiljatelja informacije, a pritom i sam zapasti u teškoću pretjerane tvrdnje da on zna da nije tako’. Čarobni skok u ‘on je rekao “kao” da se to i to dogodilo’, prošireni su navodnici tekstu citata kojeg svojim autentičnim iskazom odbijamo slijediti dalje. Ono što znam je da je rekao, a što je rekao pomoću “kao” odvojit ću od sebe kao pukog izvjestitelja. ‘Kao’ pokazuje želju sadašnjice da se ne upliće previše u predodžbe drugih ljudi, a to otuđuje, štoviše na planu pravog usporednog opisa nečeg doživljajnog i umjetničkog upravo razara mogućnost stvaranja i prijenosa predodžbi. Ako želite opisati neki fenomen usporedbom i kažete da je ta stvar bila ‘kao’, nastat će zakratko sraz nekadašnjeg izravnog shvaćanja rječce ‘kao’ i sadašnjeg shvaćanja ‘odbojnika’ od sadržaja koji slijedi. Sa rječcama ‘ono’ i upravo zahuktalim ‘ajde’, stvar je puno jednostavnija. ‘Ono’ je pomagalo neodređenost koja je ležala u temelju pojave odbojnika ‘kao’, dok ‘ajde’ još nije odlučilo je li poticaj ili tjeranje. Poslušajte sami sebe i druge uostalom, najčešće kada završavate telefonski razgovor. Aj’ bog.
