Više autora, gost Ana Vidović, gitara
Aquarius records cd 223-08
Aquarius records nas je počastio cjelovitim hrvatskim uradkom, u autorskom, izvedbenom i repertoarnom smislu. Viktor Vidović se, nakon Bacha, ponovo okreće jednom zavijutku hrvatskog pletera, Istri.
Gitara je bila i ostala instrument emancipacije folklornog nasljeđa cijeloga Mediterana, nama najbližega, ali, kao žičani instrument bila je oduvijek vjesnikom takvih nasljeđa od dalekog Istoka, preko Indijskog potkontinenta, stare Perzije, Palestine i Sirije, Grčke, Italije, Sardinije, do Iberskog poluotoka i latinskih zemalja. Naročito je gitara bila nositeljem iberskog uspona kako u melodici tako i u legendarnoj ritmici. Ovo je sličan pokušaj.
Već je Tamara Obrovac svoj originalni autorski stil usidrila u istarskom melosu, a Bruno Krajcar svojim skorašnjim savezom sa Mate Balotom, otvorili su put širem i univerzalnijem prikazu stvaralaštva poniklom iz inspiracije koju nudi istarski poluotok.
Autorski pristup je slojevit i autentičan, jedinstven, kako u osebujnom stilu Tamare Obrovac, tako i u skladbama Brune Krajcara. Ali, da bi se jedan folklor objedinio kao grupna duša, potrebno je više autora, a dovoljan je jedan ili možda dva tri izvođača. Takav je slučaj i sa ovim pokušajem „Krasne zemlje“, kako glasi naslov nove ploče Viktora Vidovića, koji, osim što je kvalitetna revija skladbi za gitaru iz pera hrvatskih autora, ima u sebi potencijal stvaranja idioma grupnog iskaza, supstancijalnog za istarski folklor.
Leoš je Janaček najizravnije iskazao kakva je svijest koju mora imati skladatelj određenoga podneblja te kakva ga dužnost čeka. Skladatelj je, kaže Janaček, taj koji je odgovoran za filtraciju glazbenog folklora svog podneblja, on ili ona, je filter kojim narodni, sirovi materijal mora zadobiti svoj umjetnički prikaz da bi postao univerzalna, narodna vrijednost.
Tom su se zadaćom na ovoj ploči pozabavili već spomenuti Bruno Krajcar sa nježno efektnim „Balunom“, a zatim i doajen istarskog glazenog života Nelo Miloti sa posvetom Istri i Suitom za gitaru. Gitarski kratki trzalački izričaj kao da se srođuje sa bliskim, sljubljenim intervalima istarske ljestvice i spontano, gotovo organski nas nagovara da prihvatimo istarsku glazbu ne kroz puhače, niti kroz pjevače, već kroz žice i trzalački zvuk, u kojem kao da čujemo nagovještaj nešto zapadnijeg fandanga i pijev iznenađujuće blizak dalmatinskoj klapi.
U grupi autora su dalje Elda Krajcar Percan sa malom impresijom„Spod Rakitja“ te Branko Okmaca sa Sonatom za dvije gitare u kojoj se Ana Vidović pridružuje u izvedbi bratu Viktoru.
Važan element ovih skladbi u gore spomenutom kontekstu je iskrenost kojom se pristupa stvaranju novih tvorevina na bazi starih struktura, gdje je više važan onaj Janačekov filter, nego li atrakcija ili efekt.Premda bi teško bilo zamisliti neko lažiranje u pisanju za instrument koliko intimističan, toliko i precizan.Stoga i „Ombra“ Branke Grakalić zvuči svježe, ali kao da smo je već tisuću puta čuli, jer crpi iz bezdnog bunara melosa, tj. zvuči kao hit. Uz nju se još pet autora okuplja oko grupne duše Krasne zemlje, prava mala dekada, iako je na omotu Viktor Vidović izostavio sebe ili je omaškom izostavljen kao autor „Istarskog diptiha“, broja 16. i 17. na ploči. U drugoj su polovici osim njega Đeni Dekleva Radaković sa „Suita de terra nostra“, Milan Grakalić sa Orijentalnom serenadom, Massimo Brajković i Mario Lorencin. Deset skladatelja u pijevu jedne zemlje ima vlastite glazbene dijalekte, oni su podređeni instrumentu za koji su pisani, ali ipak zrače svojom aromom, svojom ekonomijom i ugođajem. I začudo za tako veliki broj autora, ujednačeni su prizmom nadahnuća istarskim melosom. Melos je sjena logosa, melos je ono što se rasprostire nakon što logos stvori formu, iz njega kao iz neiscrpna izvora nastaju novi poticaji, i ako mu se tako pristupi, moguće je stvoriti harmonično zajedništvo.
Da nije tog zajedništva, ova ploča ne bi bila moguća. Ona je kontrast individualnim glazbenim postignućima individualiziranog autora ili izvođača, kad se glazbena tematika nekog folklora, kao što je to npr. slučaj sa balkanskom regijom koja okružuje Makedoniju u svirci Vlatka Stefanovskog , iskazuje jedinstvenim stilom jedinstvenog umjetnika.
„Krasna zemlja“ deset skladatelja u izvedbi Viktora i Ane Vidović, panorama je stvaralaštva koje nije preradilo, nego izrađuje abecedu od simbola i znakova autogenog narodnog stvaralaštva kakvo nam je danas poznati na Istarskom poluotoku.Ako je Dalmacija „povišću pritrujena“, Istra je ovom pločom Krasna zemlja „srcem združena“.