RCA Red Seal 2cd 74321 886 832
Rudolf Firkušny (1912-1994) prvorazredni pijanist iz naraštaja emigranata pred nacizmom u SAD, učinio je sve što je mogao za afirmaciju češke glazbe, za što je poslijeratno primjereno priznat i odlikovan u domovini. Stoga je ovaj dvostruki album rijetkost kako po izvedbi, tako i po repertoaru. Firkušny je istini za volju ostvario brojne nastupe i požnjeo trajne pohvale, ali je snimao relativno malo u usporedbi sa pijanistima svoje generacije, primjerice Arrauom. Od 40-tak albuma pod crvenim žigom RCA, i ovaj pripada seriji s podnaslovom Umjetnikov rpertoar, pa se Firkušny tako našao u društvu sa Sibeliusom, Monserrat Caballe, Fritzom Reinerom, Rahamnjinovom i drugima. Što ga je kvalificiralo za tako visok stupanj procjene bit će jasno ponajviše na drugoj ploči na kojoj se zabilježena dva klavirska kvinteta Antonina Dvoraka u kojima Firkušny svira sa gudačkim kvartetom Ridge. Predma tonski neujednačene, sve snimke ovdje odabrane svjedoče o svom vremenu, a to su rane devedesete, kada je umjetnik iza sebe imao cijelu svjetsku karijeru, ali je snimao sporadično, kad bi se ukazala prilika. Dva klavirska kvinteta osim što pružaju ono najbolje od Dvorakove komorne glazbe, izdižu Firkušnyija u svijet pjesnika romantizma, gotovo chopinovskim tonom i schumannovskim nervom vodi ova osežna djela uvijek u nove početke. No, prvi compact disc, premda tonski ne na tako visokoj razini snimke iz blizine, plastične i refeljefne kao što su kvinteti, sadrži dvije izuzetne izvedbe. Prva je Koncert za klavir i orkestar u g-molu, op.33 Antonina Dvoraka sa Češkom filharmonijom pod ravnanjem Vaclava Neumanna, te Concertino i Capriccio za klavir i komorni sastav Leoša Janačeka. I dok u prvoj snimci prigovor tereti cjelokupni stereo dojam, u druga dva djela, solist je dobro čujan, dok je instrumentalni ansambl potpuno u pozadini, katkada i gotovo neartikuliran. Unatoč tim nedostacima, preporuka je imati ove četiri izvedbe, jer su unikatne i zanimljive.
Koncert za klavir i orkestar u g-molu, Op.33., skladba je koju su mnogi pokušavali spasiti, od samog Firkušnyija, do Svjatoslava Richtera, sa mršavim rezultatima. Pomalo prazno djelo u kojem veza između klavira i orkestra nikako da zaživi, otkriva slabost Dvorakova muzikaliteta koje je uvijek bilo okrenuto gudačima, (njegov vrhunski koncert za violončelo je najbolji primjer) kao i u gudačkim kvintetima sa klavirom u kojima je majstorski zaokruženo uklopio klavir. No, pisati za klavir kao za solistički instrument uz orkestar, Dvoraku je očito zadavala teškoće sama prirode trzalačkog, odnosno udaraljkaškog instrumenta kao što je klavir, nesposoban da ostvari kantilenu poput gudača. Mjestimično je slijed uspjelih stranica dovoljan da zaboravimo na te nedostatke, kao i lirski ugođaj drugog stavka Andante, da bi se potom opet glazbeno tkivo pobrkalo i izgubilo u traženju neke poruke. Orkestar je pak s druge strane u samostalnim nastupima tretiran moćno, simfonijski, to je orkestar Dvorakovih simfonija, ali tematski to je Dvorakovo promašeno djelo. Moguće je brzina kojom je morao ispuniti narudžbu kumovala svoj toj nedorečenosti, jer teško se oteti dojmu da je skladatelju možda trebao koji dan više pa da drugu temu prvog stavka Allegro agitato pretvori u prvu i dobije nešto sasvim prihvatljivo i efektno. Bar za slušatelje. S tom i takvom skladbomn, Firkušny je stvarao svjetsku karijeru i uglačao je svaki takt do briljantnosti i iskrene, proživljene romantike. Zbog te ugrađene ljubavi u izvedbi, kao i radi finih svojstava Forkušnyijeve svirke, vrijedi ovu izvedbu sačuvati, barem kao spomenik češkoj glazbi. Tim više, što dvije izvedbe Janačekovih komornih skladbi spadaju u sam vrh moderne glazbe, kako tekstualno, tako i u sigurnom i izuzetno muzikalnom vodstvu Rudolfa Firkušnyija. Inače poznat po izvedbama Chopina, profinjeni ton i pouzdana snaga kojom osmišljava pomalo štucavi modernitet Leoša Janačeka, Firkušnyija shvaćamo kao žrtvu svoga doba, koje ga je gurnulo u kalup nacionalnog kulturträgera, ograničivši time njegove potencijale.