Buxtehude/Harpsichord Workd
Glen Wilson
Buxtehude/Sacred Cantatas
Aradia Ensemble, Kevin Mallon
Naxos 8.557413, 8.557041
Standardna serija Naxosa, cjelovita i solidna, ovdje donosi opusa Dietricha Buxtehudea, čime se diskograf pripremao za proslavu 300.obljetnice skladateljeve smrti 2007. I ne samo on. Vrijeme je odavno bilo dozrelo da se nadiđe spominjanje ovog velikana tek u anegdotama iz Bachova života, jer i sama ta poveznica je dovoljna da uputi na značajnog umjetnika s čijim opusom obično nekako i započinje ova naša zapadna, racionalistička era. Grad Lübeck u kojem je Buxtehude djelovao kao orguljaš odužio se svom kapelmajstoru na bogat i ozbiljan način, no puno je važnije bilo da se diskografski poprati taj datum kako bi šira publika mogla prepoznati opseg i umjetničku razinu prvog velikog baroknog majstora u Europi, kakav je nakon njega postao Johann Sebastian Bach. Osim Sweelincka, Sjever je tako podario povijesti glazbe jedno veliko ime, jednog znamenitog orguljaša i, dugo vremena, jednog nepoznatog autora mnogih drugih glazbenih djela. Dva primjera koje preporučamo su snimke Buxtehudeovih sakralnih kantata među kojima je najpoznatija „Jubilate Domino“ te izbor čembalističke glazbe u izvedbi američkog čembaliste koji uglavnom djeluje u Europi, Glena Wilsona. Izvedbe ovih djela su napravljene sa žarom, pomno proučene i dotjerane, tako da su pravi užitak za svakoga tko je umoran od Bachovih velebnih tvotrevina poput katedrala, i želi intimu omanje kapele ili župne crkve. Toplina je ovdje Telemannovska, doduše bez antičkog štiha, ali sa puno Landschafta: narodnih napjeva, koralnih tema, seoskih pjesama i naročito plesova; Buxtehude je očito skladao za svoje župljane punim srcem i želio je da oni odu iz hrama Gospodnjeg punoga srca. Govorio im je zemaljskom glazbom, glazbenim Lutheroviskim jezikom, njemačkim stihovima i njemačkim narodnim napjevima. Nikakvo čudo da su ga slavili i cijenili.
Pisanje kantata bilo je, kao što dobro znamo iz Bachovog životopisa, sastavni dio orguljaševe službe, dakako, ako je to bio u stanju, a veliki hanzeatski gradovi poput Lübecka su si to mogli priuštiti: sposobnog i plodnog glazbenog majstora koji će znati s tipkama, pjevačima, i-notama. Buxtehude je imao veliko znanje proisteklo što iz poduke što iz samoučenja koje je oduvijek bitan dio izobrazbe. Praćenje crkvene godine glazbom za zbor, soliste i instrumentalne svirače bio je kruh svagdašnji crkvenih glazbenika i u tom se smislu Buxtehudeova zadaća nije ni u čemu razlikovala od uobičajenih obveza katedralnog glazbenika. Po tome je uostalom i ušao u legendu, po svom znamenitom orguljanju. Međutim, njegove crkvene kantate odaju glazbenika sklonog profanom glazbenom idiomu koji bi, da je za to imao vremena, možda rado skladao kakav potpourri za seljake, marljive zanatlije ili svadbene i gradske svečanosti, pa moguće bi se ogledao i u kakvom veselom igrokazu. Svakako, njegov ga stil ne bi vodio operi seriji niti uzvišenom stilu na tragu Monteverdija i Carissimija. On je u orguljanju očito postigao privlačnu ravnotežu solemnog i pučkog koja je oduševljavala sve koji su ga slušali. No, tu je i Buxtehude koji svira čembalo s ne manjom virtuoznošću, koji vlada svim glazbenim oblicima svoga doba i ne libi se posegnuti u folklor, dinamično, vitalno i snažnim zamahom kako i dolikuje orguljašu. U usporedbi s francuskom školom, njemu nedostaje takta, odmjerenosti, galantne rafiniranosti, ali slušajući čembalističke skladbe Dietricha Buxtehudea stječe se dojam kao da ga Francuzi nisu ni zanimali što ne bi uistinu čudilo. On je pisao njemačku glazbu, ali ne teutonsku, tešku i banalnu. Kod njega nema suvišnog materijala, pisao je samo kad je bilo nadahnuća i potrebe da se svira. Popularni motivi tako su obrađeni u varijacijama i capriccima da se mogu , poput Purcellovih, prepoznati stoljećima kasnije u frazama i klišejima pop-glazbe, čak se štoviše, drže uspjelima u skladateljskom smislu. Glen Wilson s puno sluha slijedi Buxtehudeove notne zapise upravo s tim uvjerenjem i glazba ga nagrađuje. Buxtehude je više značio svojim suvremenicima nego li nama, on je bio čovjek za svoje doba i nije pokazivao ambicije da se prbiližava tvorcu ičim osim li radošću. Ali je to činio umješno i originalno, stoga i danas zaslužuje pozornost svih ljubitelja dobre glazbe, a ne samo baroka.