Ozawa, BF
DGG 477 6593
Debut album, danas 28-godišnjeg pijanista Yundi Lija. Tajna zašto se odmah našao u rukama DGG-a od iste je vrste kao i ondašnji Pogorelićev uspjeh. Sličnosti su napadne. Yundi Li je pobijedio u Varšavi na Chopinovu natjecanju 2000., pa premda bez skandala kao naš Ivo, uputio se u Beč Seiji Ozawi i stvorio savez koji ga je doveo do koncerta sa Berlinskom filharmonijom pod ravnanjem velikog maestra, i tako je ta snimka izravno došla u ruke DGG-a, kao perpektivna i unosna akvizicija.
Izbor programa također podsjeća na Ivu, nakon godina Rahmanjinova, Čajkovskog i Chopina, oba su mlada virtuoza posegnula za Prokofjevom. Ivo za sonatama, a Yundi Li je odabrao za svoj koncertni program dva koncerta za klavir i orkestar. Po vlastitim riječima, jedan sa početka karijere (Prokofjev) i jedan s kraja (Ravel). Te činjenice nisu poveznica tim dvama djelima, već je to prije naknadno dodana vrijednost nečemu što je logično s obzirom na dinamiku i koncepciju nastupa. Ravelov koncert je često na repertoarima i čuli smo ga u genijalnim izvedbama, Ciccollinija, Pollinija i dr. No, Drugi koncerta za klavir i orkestar u g-molu, op.16, Sergeja Prokofjeva djelo je mladog, 25-godišnjeg skladatelja i tako teško za izvedbu da se rijetki usuđuju svirati ga.
Yundi Li voli Ferrarrije koji u 8 sekundi postignu 100 km na sat, pa je valjda u tim godinama i Prokofjeva osjatio kao zapjenjenog genija koji je napisao taj koncert da pokaže sve što zna zaranjajući u vrtloge Stravinskog i rukama koje su jedine bile slične Skrjabinovim šapama. Pomamni tempo i paklene pasaže kao da imitiraju današnji rush-hour, a klavir i bučni orkestar su u stalnoj konfrontaciji.Teško djelo s puno posla koje je samo sebi svrha-to je česti rezultat karijere mladih virtuoza sa dalekog Istoka. Kao da otjelotvoruju anegdotu Artura Rubinsteina sa njegove prve turneje po Kini. Svirao je pred tisućama studenata u Pekingu, Bacha, Beethovena i Liszta, ali je aplauz bio mlak za Bacha, nešto uljudniji poslije Beethovena, a za Lisztom su slijedile ovacije. Proporcionalno obrnuto sa značajem skladbi, mislio je Rubinstein i danima poslije toga, u razgovorima za kineskim intelektualcima tražio odgovor na ovaj nesrazmjer. Jedan mu je profesor u Šangaju rekao sljedeće: Kinezi cijene rad: u Bachu ste malo micali prstima, u Beethovenu ste malo više radili, a u Lisztu ste radili rukama cijelo vrijeme. Zato su vam aplaudirali kad ste puno fizički radili.
Tako i priča sa Prokofjevom ima sličnu pozadinu. Ovaj je koncert za Prokofjeva i nikoga više, zanimljiv je kao prikaz pijanizma u svjetlu borilačke vještine i neprestane furiozne galame, ali zapravo pokazuje pakleni rad pijanista, a to se, kao što smo naučili jako cijeni u Kini. Šalu na stranu, Yundi Li doista tehnički nema što svladavati, ali što se poetičnosti tiče koju njegovi predstavljači ističu, to je izvanjska površinska glazura, bez osjetilnog pokrića. Sve je tu na mjestu, ali osim što je tekst u potpunosti pročitan, iza toga nema čovjeka pa nema ni doživljaja. Za Bacha bi to možda i išlo, ali Ravelov je koncert, naročito polagani stavak, ostavio blijed dojam o umjetničkom aspektu mlade pijanističke zvijezde.Ivo Pogorelić je, srećom, bio drugoga kova.