ZK „Komedija“, Revijski ork.HRT
Dirigent Alfi Kabiljo
Hit Records 2005 (Suzy 1973)
„Jalta“ nas je približala i vraćala našoj ljudskosti više no išta drugo u godinama kada je neljudskost ponovo počela napredovati. Od nastanka 1970., osvajala je redom srca publike i kritike, ostvarivši u dva desetljeća preko petsto izvedbi, i to gotovo u istoj, legendarnoj postavi: Sanda Langerholz, Boris Pavlenić, Richard Simonelli, Vlado Krstulović, Ivona Grünbaum, Lukrecija Brešković.Opalk, Josip Fišer, Mato Jelić, Tedy Sotošek, Vladimir Leib, Aleksandar Grünbaum, Ivica Kunej i Martin Sagner.Bila je tako popularna da je klavirski izvadak napravio Ivo Körbler već 1980.godine (ovo već odnosi se našu poslovičnu aritmičnost u objavljivanju potrebnih nota) Autorski su se za njen nenadmašeni uspjeh pobrinuli bili Milan Grgić kao tekstopisac i skladatelj Alfi Kabiljo, a režijski Vlado Štefančić. Zlatne godine naše estrade, zlatne godine ili barem zlatni izvor za domaći musical.
Tri godine po nastanku i trijumfalnom bivanju na mnogim scenama, Suzy Records je objavila musical u skraćenom obliku na LP pločama, koje su 2005., u izdanju Hit records došle i na kompaktnu ploču sa 15 glazbenih točaka, što je polovica od ukupnog broja glazbenih brojeva u „Jalti“, musicalu u dva čina.
Snimke su realizirane, dakle, u ranim sedamdesetim godinama, kada se studijski snimalo u studiju „Istra“, današnjem ZKM-u, i u famoznoj Režiji 4, Radio Zagreba, smještenoj na prvom katu zgrade u Šubićevoj ulici, u kojoj se snimilo valjda sve što je spjevano i skladano od Drugog svjetskog rata do Prisavlja. Dakako, tu je i Dubrava, ali što se tiče radija koji je zapravo osiguravao plasman i popularnost zabavne glazbe, Režija 4 je bila i zauvijek ostala kao lansirna rampa za sve zabavnjake. Da je imala dobru opremu, svjedoče i ove tranplantacije tonskih zapisa na kompaktnu ploču, a da su slavu s pravom zaslužili ton-majstori onoga doba, Srećko Orlić i tada puno mlađi Hrvoje Hegedušić, može se sto posto provjeriti na ovoj ploči. Ništa teže, naime, za snimanje, od musicala u kojem se svi kreću amo tamo , najčešće udaljeni od mikrofona a ne pred njim, sa puno zbora i plesnih nastupa, uglavnom, valjda je samo u zagrebačkoj katedrali teže snimati, jer ton pliva i gubi se neprestano. Danas je ovaj tonski zapis relikvija hrvatske estrade, a bude li se „Jalta“ ikada ponovo snimala, to će zasigurno biti high-tech produkt, ali teško mi je zamisliti da bi dostigla onaj sunčani entuzijazam kojim je plijenila tolika desetljeća