Boris Papandopulo/Zagrebačka filharmonija
3.Koncert za klavir/Koncert za violinu
Dalibor Cikojević, klavir/Sidonija Lebar, violina
Aquarius Records CD 203-08
Već uvodnim taktovima 3.Koncerta za klavir i orkestar Borisa Papandopula, slušatelju je odmah jasno da se radi o izvrsnom djelu i snažnoj interpretaciji. Stil koji smo navikli vezivati na Igora Stravinskog i prvu fazu njegova stvaralaštva, kod Papandopula je transformiran u napeti, ritmički izražajan i slušno zanimljiv sadržaj. Zagrebačka filharmonija precizno i s poletom slijedi sve zamisli mestra Pavla Dešpalja. Dalibor Cikojević je pak, ovim drugim nosačem zvuka posvećenim opusu Borisa Papandopula, stvorio važan predložak za pravo vrednovanje opusa našeg velikog skladatelja. Već legendarni talent Borisa Papandopula koji je iznimnim svojstvom za pamćenje cjeline, mogao iz svog slušnog iskustva birati bogatstvo ritmičkih i melodijskih motiva izraslih na osnovama folklora omoćavao mu je brzo i gipko prebacivanje iz glazbenog idioma u idiom. Poput skladatelja filmske glazbe, njegove stranice pokazuju elasticitet baratanja glazbenim jezikom kakvog ne poznamo na ovim prostorima. Nadasve je važan taj talent, ali je isto tako važan i Papandopulov afinitet za u ono doba moderno shvaćanje orkestralnog iziričaja. Sve to ujedinjeno daje zreli, efektan i privalačan glazbeni rezultat u čemu je i tajna njegove neprekinute popularnosti. Manje liričan, a više strastven i odan igiri stilova, Papandopulo više voli sučeljavanja, nego li skladnu rijeku tematskog materijala, pa se ponekad približava trpkosti klavirskih skladbi Aleksandra Skrjabina i zahtjevnosti koncerata Sergeja Rahmanjinova. Bio je u stanju od svake stilske izmišljotine napraviti džepno izdanje za svakoga, pa je time i povijesno približavao, inače, teške i napadne promjene u stilskom jeziku Moderne sredinom prošloga stoljeća. Dalibor Cikojević pristupa klaviru ekspresionistički impulzivno što je za ovo djelo najtočnije. Ne daje se zavesti smirajima koji su ionako trenutačni, nego stalnom živošću solističke dionice pridonosi žestokim bojama i temperamentnom ugođaju ovog lijepog i zanimljivog koncerta. Iznimna izvedba i vrijedan tonski zapis.
Prihvaćena i omiljena izvedba Josipa Klime Koncerta za violinu i orkestar Borisa Papandopula uz koju se često vezivaodojam da je najtoplija, snimkom koncerta sa solisticom Sidonijom Lebar, dobila je nastavljača. Sidonija Lebar predstavnica je drugoga doba i druge škole, ali se usporedbom dviju izvedbi osjeća čvrsta dramaturška idejna ruka maestra Papandopula. Skladba je pisana sa ugođajima „na tanjuru“. Solistu ostaje samo da pažljivo slijedi partituru i ostvari svoj doživljaj djela u ograničenom prostoru solističkih nastupa, koji su dovoljno elokventni da se solist osjeća slobodnim.Njen je ton također topao, zaokružen i siguran, a u cantileni zna napustiti uobičajene predodžbe i dotaknuti najfinije strune romantizma. Maestru Papandopulu bi se zasigurno svidjela njena izvedba prvog stavka, jer je volio odvažnost na glazbenom podiju.
Obje izvedbe važnih skladbi iz opusa Borisa Papandopula sa odličnim solistima i izvrsnim orkestrom kojemu je Pavle Dešpalj prevukao veo modernog u moderni, čine ovaj nosač zvuka antologijskim u našoj diskografiji.