Pjevači crkve Svetog Duha iz Vrbanja na Hvaru
Miki Bratanić 2008
Od pamtivijeka je čovjek Boga slavio pjesmom, glasom i zvukom instrumenta. Kršćanstvo je Logos povezalo sa rječju i utkalo ga u najdublje slojeve kolektivnog pamćenja.Gdje god je prošlo, kršćanstvo je amalgamiralo postojeću devociju tradicionalnog bogoštovlja s iskonskim glazbenim idiomom podneblja.
Ljudi na otocima pripadaju osobitoj vrsti razvoja; onoj koja čuva i istodobno selektira najistinitije plodove kulture za budućnost. Hvar, kao i mnogi otoci na putovima velikih kultura , prošao je mijene koje su koliko fantastične toliko i uzbuđuju. Od pradavnih starosjedilaca koji su nam ostavili tragove u mnogobrojnim špiljama otoka, do prvih civiliziranih kolonizatora koji su dakako došli iz Jonskoga mora, pet stoljeća prije Krista, do gusarskih, križarskih i venecijanskih epoha čiji su materijalni tragovi najbrojniji. No, čovjek je svoj duh nosio sa sobom kamo god je išao, pa su tako i Pharani iz Jonskoga mora donijeli duhovne zasade, Rimljani ih prozaično legitimizirali, a križari koji su odabrali Jelsu da s njezinog lukobrana nadziru prijetnju s Istoka, donijeli su ono najdragocjenije: kršćanstvo zasnovano na autentičnim temeljima posvećenog Mediterana. O utjecaju cistercita u Jelsi govore mnogobrojni tragovi u maticama rođenih i umrlih, prema kojima se mogu pratiti rast, razvoj i nestanak bratovština na otoku, bratovština koje su, prema uzoru na milosrdne zajednice prvih kršćana imale tematski zadadak: ribarski, crkveni, obrambeni ili kakav drugi. Sjećanje na bratime još se i danas brižno njeguje u rekvizitima vjerničkih procesija, habitima, svijećnjacima i nadasve-običajima.
Najpoznatiji i najpotresniji je običaj noćne procesije na Veliki Četvrtak , koji je s obzirom na vrijeme kada počinje prema para-liturgijskom nepisanom pravilu- 21,30, koliko je meni poznato, jedinstven na svijetu. Postoje, dakako, različite večernje procesije na taj sveti dan- od Jeruzalema, Vatikana, Portugala, a i u Švicarskoj se održava procesija s početkom u 19 sati . No, ni jedna od tih vjerničkih procesija nema karakter doslovnog nošenja križa cijele noći u punome krugu, dok se ne obiđe šest naselja jelšanskog okružja, bolje reći, ni jedna nema karakter i prirodu zavjeta. Križonoša slijedi Krista, uzima svoj križ, tjelesni, teški križ, težak kao i zemaljski boravak u vinogradu Božjem i nosi ga cijele noći dok se ne vrati, poput Sunca, na mjesto odakle je krenuo. Noć, kada je puni Mjesec jedini vodič na zvjezdanom nebu jedini je duhovni i fizički putokaz vjerniku, bliski dokaz da hodi Zemljom kao dio Neba.
Svako od tih šest mjesta pjeva kako i govori, potpuno navlastitim vokalnim idiomom koji prati vokalizaciju dijalektalnog govora svakodnevice.Zato su se kroz stoljeća iz jedne jedine temeljne koralne melodije iz rujanske mise za Gospu od sedam žalosti razvile različite melodije, sličnije originalu ili vrlo različite s obzirom na zapjeve, tzv. melizme, kakve susrećemo u istočnjačkim liturgijama, a kako se, razložno je vjerovati, pjevalo i u grčkim tragedijama. Današnji je govor ionako „izravnata“ vokalizacija. Nekada su narodi stvarali jezike u skladu sa svojim glazbenim darovitostima, premda i danas itekako razlikujemo čovjeka od čovjeka prema načinu na koji modulira glasom.
Sadašnja je tonska izvedba vjeran prijenos ostatka jedne tradicije koja je nekoć bila središnja i najvažnija na Mediteranu. Nije je pokvarila ni rimska ni venecijanska liturgija. Hvarani su se držali vjerno propisa Liber usualis, ali su ga preinačili „po svojù “. Time su puno prije Luthera objavili istinu da se vjera prenosi prepoznatljivim logosom, onim od djetinjstva zapisanim u duši.
Mnoge su legende ispletene oko toga potresnog i duboko misterioznog kolektivnog čina, posebice o nastanku procesije. Od križa koji je „proplakao“ u Vrboskoj, do obrane od kuge, križonoše koji su išli bosi, na koljenima, o križonošama koji su unatoč zabrani talijanske okupacijske vlasti, sami samcati po oluji nosili ispod jakete maleni križ, simbol onoga puno većeg, s oltara koji je pomagao da se običaj ne prekine, vjerno nadzirući šestrerostrukom mukom na oltaru odanost svojih ovaca. No, kakva god da je prva „ korenika“ toga ljudskog zavjeta, ona je vrhunac iskrenog kršćanskog napora da se kroz patnju Majke Božje koja trpi muku nevinoga božanskoga Sina, odvažimo krenuti njegovim putem onako kako je obećao:“Ja sam s vama do svršetka svijeta“. Jer on jedini pozna našu muku.
Stoga je Krist Kralj kojemu sve živi središnja tema paraliturgijske tradicije cijelog sjevernog otočkog okruga, a svako mjesto naglašava svoje karakteristike vlastitim narječjem i odabirom tema.
Ista se toplina razlila i preko napjeva crkvene godine, ali i ista karakterna odvažnost da se napjevi izraze prirodno, poput prirodnog disanja koje utječe na govor i pijev. Manje se sumnja u poslanje čovjekovo na zemlji, a više stiče snaga da se ono mirne duše i bodra srca ostvaruje.
Mjesto Vrbanj dijeli istu tradiciju, mjesto rođenja pučkoga vođe Matije Ivanića, mesto žilave borbe za slobodu i u proteklih stoljeće i pol, središnja župa sjevernog okružja. Nakladnik Miki Bratanić dao je svoj prilog zapisivanju ove tradicije na nosačima zvuka, drugi po redu za Vrbanj. Poslije Ljube Stipišića koji je sredinom 80-tih, objavio osam kazeta hvarskih napjeva te 20-tak godina kasnije, nosača zvuka „Za križem u svitlost“ sa zapisima Vite Gospodnetića iz Jelse, zbirka zapisanog pjevanja otoka Hvara popunjava repertoar.