Ljubomir Gašparović, klavir
Cantus 989 052 09172
Sonata u B-duru prema Deutschovom popisu broj 960, posljednja je od triju velikih, posljednjih sonata za klavir Franza Schuberta. Kako se zanimanje za njih, potaknuto nekim velikim izvedbama, pojavilo tek krajem prošloga stoljeća, one kao neki testamentni triptih predstavljaju Franza Schuberta u potpunijem svjetlu. Slušatelj, na žalost, iz programske knjižice albuma ne doznaje gotovo ništa o toj sonati niti o drugima dvjema. Priloženi je tekst razgovor, bolje reći neka razmišljanja Ljubomira Gašparovića o općim temama umjetnosti i života natopljena kulturnim pesimizmom, intervju koji bi mogao uslijediti nakon prijema ove ploče, a ne biti njenom putovnicom. Svakako, prvo pitanje na koje pijanist treba odgovoriti je: Vjerujete li da Schubertova glazba danas i ovdje ikome potrebna , a odgovor glasi da je to pitanje potpuno besmisleno (sic!). Ljubomir Gašparović je nedavno objavio nosač zvuka spomenarskog stila pod naslovom: Tako je nekoć bilo, na kojem je pedstavio svoje izvedbe skladbi hrvatskih autora. U Schubertovom slučaju posegnuo je za nečim što je privilegija najvećih: Richtera, Argerich, Schnabela i prvog posvećenog istraživača Schubertovih posljednjih sonata: Alfreda Brendela. U brojnim je intervjuima Brendel opisivao značaj ovih skladbi za njegov pijanistički put i poklapanje zrelosti u umjetničkom radu sa zrelošću skladateljevih koncepcija koje su dale na području sonate gotovo isto tako nov i važan prilog poput Beethovenovih. Sonata u B-duru je iznimno dugog trajanja s dugim prvim stavkom i obiljem tematskog materijala koji intertekstualno kao da razgovara sam sa sobom tijekom provedbi i rekapitulacija. Franz Schubert kao skladatelj, krenuo je putem od solističkog instrumenta preko komorne glazbe do orkestra i simfonija. Sa tzv. Nedovršenom simfonijom kao da se njegov stvaralački put prekinuo, da bi se stoljeće poslije uspostavilo kako je u nepunu godinu dana nakon Beethovenove smrti, 1828., skladao tri velebna djela koja su višestruko značajna. Kao da je htio nastaviti tamo gdje je Beethoven stao, ili kao da je htio naznačiti neki svoj novi početak na višoj razini. Svakako, ova tri monokromna remek-djela zaslužuju veliko posvećenje i dubinsko poimanje njenih osjećajnih i duševnih prostora. Brendel je prema priči Simona Rattlea u trenutku slabosti u bolnici zamolio prijatelje da mu sviraju upravo Schubertove sonate. Ljubomir Gašparović postupa sasvim romantičarski i schubertovski: prihvaća Sonatu u B-duru kao vlastitu simulakru kojom će progovoriti o svojim stanjima. I stvara svoj reljef njene topografije, ali pri tome premalo vodi računa o tome da je kao interpret odgovoran za svoju izvedbu najprije skladatelju, a potom i samom djelu. Prihvatiti se remek-djela klasične glazbe za stavljanje u prvi plan svog re-makea je vrlo pop-artistički, ali osim osobne poetske povijesti, takva izvedba ne može pretendirati da je uspoređuje sa Richterovom ili Argerichevskom interpretacijom. Brendel je još ponajviše od svih pijanista današnjice bio svjestan rečenih odgovornosti, jer one čine smjernice za odgovornost prema – slušatelju.