1659.-1695.
Podudarnost godine smrti G.F.Handela i godine rođenja Henryja Purcella, (1759., 1659.) čini da se njih dvojica uvijek pojavljuju zajedno u mislima poklonika glazbe. I bilo bi primjereno kad bi to bilo uokvireno glavnom mišlju da je prvi otvorio put baroku u glazbi, a drugi ga je doveo k cilju. Henryju je bilo dvadeset i šest godina kad su se rodili Bach, Vivaldi i Handel, a deset godina kasnije je ostavio zemaljski svijet. Sudbina više nalik onoj romantičarskih umjetnika ili pak W.A.Mozarta. Život koji završava oko 35. godine, a ispunjen je stvaralaštvom, najčešće stvara umjetnost rasta i građenja. Sjetimo se Rafaela, Schuberta, Mozarta, Helderlina, Novalisa i mnogh drugih koji su u svoj rad utkali vlastite životne sile rasta. To nije zrelost i mudrost iskustva kao kod mnogih koji su dugovječno nastanjivali poetske scene umjetnosti. Putanja mladih života koji zarana samopouzdano krenu određenim putem prožeta je njihovim vlastitim odrastanjem i gotovo u pravilu to su umjetnički životi koji na svijet donesu nešto novo.
Purcell je bio takav umjetnik u takvo doba, kada se nakon Cromwellove reforme i diktature, nanovo uspostavilo kraljevstvo i sve je trebalo biti iznova veličajno, ali na novim osnovama. Zato je to bilo vrlo pogodno doba i okolnosti za glazbenika koji nudi nešto novo. Radilo se, naime, o protestantskoj monarhiji koja je poput svih europskih dvorova cijenila glazbu, ali joj nije bila po volji glazbenička tradicija utemeljena na katoličkoj liturgiji. Da je kralj i želio, premda je dakako mogao, dovesti na dvor bilo koje ime u tadašnjoj Europi, to ne bi bilo moguće s obzirom na ranjivu i kratku tradiciju anglikanizma u Engleskoj. Baš taj trenutak se, izvan Engleske, propušta dovoljno zapaziti. Tijekom 30.-godišnjeg rata koji je završio u doba Purcellovog dječaštva, Engleska je, na čelu sa Jamesom I Stuartom, bila jamac protestantizma u Europi, pa bez obzira na epizodu sa Cromwellom, treba ustvrditi, da se nije radilo o svrgavanju monarhije u ime neke nove vjere, već upravo obrnuto. Cromwell je bio veći protestant od rojalista i zato je preuzeo vlast. A prvi zakon republikanaca se odnosio na godišnju apanažu Jamesovoj kćerki Elizabeti koja je, po mišljenju mnogih u tadašnjoj Europi, bila izdana u njihovoj protestantskoj stvari. Elizabeta se, naime, udajom za palatina Fridricha II Heidelberškog, našla u vrlo teškoj situaciji nakon sukoba sa Habsburzima na Beloj gori u Češkoj, i morala je u progonstvo. Skrasila je u Nizozemskoj i od njeno 11-ero djece, većina se muških potomaka borila na strani protestanata. Poanta je bila u tome, da je cijela Engleska smatrala Jamesovo ustezanje da priskoči Elizabeti i Friedrichu u pomoć, vojno i novčano, kada je to cijela protestantska liga od njih očekivala, veleizdajom koja se ne može ničim iskupiti do novim ratom. Stoga je Cromwell prvog dana u Parlamentu donio zakon o izdržavanju Elizabete koja je do smrti ostala u Nizozemskoj, zaklevši se da neće stupiti na izdajničko, očevo tlo Engleske, dok je živa. Cromwell je želio popraviti protestantsku stvar. A nova je monarhija trebala novu pjesmu Gospodnju.
Henry Purcell (po Websteru i BBC-iju :p’ sl, a po američkom: p’ sèl) najveći je engleski skladatelj i to je opće prihvaćena činjenica bez prijepora. Objedinio je talijanski i francuski stil u novi, elegntan i primamljiv uhu jednostavni epohalni izričaj, postavivši temelje baroku u Engleskoj. Ali, u ovoj godini kada se usporedno obilježava rođenje Purcella i smrt Handela, na vidjelo izlazi pojava jedinstvena za Englesku. Uglavnom se veliča stranac, Nijemac Handel, a čisti se Englez jedva spominje. Dovoljno je prelistati periodiku u ovoj godini i uočiti da je omjer napisa cca 1:100 u korist Handela. Isto je sa medijskim projektima i kazališnim repertoarima. U čemu je stvar ? S jedne je strane problem u praznini u Engleskoj poslije Purcella . Govoriti u Henryju, ujedno znači govoriti o besplodnim razdobljima u glazbi poslije njega. Kao iznimka, Purcell bi okvalificirao Englesku kao neglazbenu naciju. Do Brittena i Beatlesa. Drugi je problem u voljnom, instinktivnom prihvaćanju Handelove glazbe kao dramske. Purcell je lirik, što je bilo od velike važnosti u počecima mlade monarhije kojoj je trebala duhovna glazba, popijevke, psalmi i zborska glazba koja bi veličala Boga novim stilom. Ali, lirsko nije Englezima po volji, ako imaju izbora. Drama, tragedija i veliki sukobi volje, dužnosti i morala, prisutni u Handelovim operama, čine od Tiringijca miljenika engleskog tiska, kao da je njihov rođeni. Čak su mu i kuću rekonstruirali. Purcella nigdje nisu unovčili. Je li 350. godina predaleka prošlost? Nije. Da je i Monteverdi kojim slučajem nabasao na englesko tlo, učinili bi od njega velikog Engleza. Handel je blistav i veleban umjetnik. Držati se Handela, kao najvećeg, kad je onaj najveći ostao u Njemačkoj (J.S.Bach), daje im ujednačen status spram Njemačke, a ništa draže Englekoj nego li natjecati se u imperijalističkom stilu.Ove godine nije više važan pravovjerni protestantizam, već highlight.