Mozart. Symphony No.41 „Jupiter“
Violin Concerto No.5 „Turkish“
Mito Chamber Orchestra/ Seiji Ozawa
Sony Classical 88697286892
Prije otprilike godinu dana preedstavili smo ansambl Mito Chamber Orchestra kao skup od 29 mahom japanskih glazbenika koji djeluju u sklopu poslovnog centra Mito u istoimenom povijesno značajnom gradu u Japanu. Da se podsjetimo na repertoar koji je bio prikazan na njihovom albumu dovoljno je reći da je Adagietto iz Pete simfonije Gustava Mahlera bio mamac za kupce, a uz to su i dobili obradu Schubertove popijevke „Smrt i djevojka“. Bitno u vezi tog ansambla je suradnja i poticaj za osnivanje, dirigenta Seijia Ozawe i poslije godinu dana, voilà, evo albuma iz produkcije Sony Classical na kojem Ozawa glavom i bradom staje za pult Mito Chamber Orchestra. I što se događa?
Ploča je hitovski koncipirana: velika „Jupiter“ simfonija i Koncert za violinu i orkestar u A-duru sa alla turcom, W.A.Mozarta, a na slici je Ozawa i njegovo ime u prvom planu.
Mito komorni orkestar nisu Bečki simfoničari pa ni ne očekujemo nešto takvo, ali, na žalost, bilo bi bolje da su ostali na Schubertu. To je iznimno uvježban i rafiniran sastav svirača i svaki od njih je, vjerujem i solist sa svjetskom karijerom, ali ima nešto u orkestrima što zna svaki „ljigator“ u šlagerskoj produkciji: što više gudača, to bolji zvuk. Malo gudača, bili oni i vrhunski solisti, ostavlja šupljine koje ne može prikriti niti takav majstor kao Ozawa. Trideset svirača nije dovoljno niti za onodobni Mozartov orkestar koji je otprilike imao najviše 48 glazbenika, ali unatoč tome, gudači Mito orkestra se toliko trude dobiti svaki ton u najboljem svjetlu, da je rezultat zvučna slika opernog orkestra onako kako ga čujete sjedeći u osmom redu parketa u operi. Za operne uvertire sasvim prihvatljivo. Ali ne i za – Jupiter simfoniju. Premda je svaki takt besprijekorno uvježban i izrađen, osnovna predodžba „Jupitera“ je neprestani dinamički rast koji se u tako malom sastavu u potpunosti ispušta. Čak se obrnuto događa, da od početnog kakvog takvog zamaha, dalje kroz drugi, a osobito kroz treći stavak, elan opada, pa menuet zvuči kao prazan i sirov ritmički obrazac bez ikakve veze sa prethodnim melodijskim materijalom, a kada četvrti stavak treba svu naraciju simfonije dovesti do više razine, slušatelj se gubi u kratkim, zasebno doživljenim fragmentima i čini mu se da sluša neku početničku klasicističku simfoniju. Pogreška.Ozawina, najvjerojatnije.
Glede Koncerta za violinu sa solisticom Masuko Ushioda, najprije treba reći da osim šture informacije o imenu i instrumentu koji svira, nema apsolutno ničega što bi kupcu reklo išta o solistu/solistici. Spol alterniram stoga što je prosječnom slušatelju teško znati krije li se iza japanskog imena Masuko gospodin ili dama ili pak neko čudo od djeteta. I opet se čudim Ozawi, jer gospođa Ushioda je njegova generacija i jednako poznata i ako već ne zaslužuje prijateljsko kavalirsko ustupanje naslovnice (Karajanu je svaki njegov solist bio dragocjen i slikao se zajedno s njim za naslovnicu), onda je red barem u knjižici dati njene podatke i sliku. Ali, ništa. Srećom da ona tako dobro svira pa je nikakav šovinizam ne može izbrisati sa albuma. Ali, u ovom je slučaju pretrpjela još jedan gubitak: manjak dobrog gudačkog zvuka u odnosu na snimke primjerice Menuhinovog orkestra koji je bio tako složen da prati violinistu, a ne da pokuša oskudnim sredstvima imitirati zvuk velikog simfonijskog orkestra. Ozawa je na svom čedu iz Mitoa primijenio europski recept sa velikim orkestrima, ali rezultat je u najmanju ruku, dvojben. Na štetu svirača. Mozart je dobar i u osmom redu parketa.