Rubinstein
Chopin Concertos Ns.1&2
Skrowaczewski-Wallenstein
RCA Red Seal 82876 67902 2
Ništa ljepše u ediciji Living Stereo tvrtke RCA nego snimke Artura Rubinsteina sa oba koncerta za klavir i orkestar, ovogodišnjeg slavljenika Frederica Chopina, oba u bolnome molu: e-molu i f-molu. Snimke iz 1958., otkrivaju svu raskoš i dubinu muzikaliteta legendarnog pijanista, ali i karakteristike proizišle iz glazbenog ukusa vremena u kojem su nastale. To je, takoreći , inačica Websterova rječnika na svakoj dobro uređenoj glazbenoj polici bilo kojeg građanskoga doma našega doba. O talentu Artura Rubinsteina, o njegovim dosezima i slavi, jedva da je potrebno iznova govoriti. Zanimljivije je vidjeti kako je on svoje darove stavio u službu „pjesnika klavira“ Frederica Chopina, i kako mu je stil pedesetih godina prošloga stoljeća išao na ruku.
Koncerti za klavir Frederica Chopina, iz današnje su perspektive, s obzirom na cjelokupni izričaj romantizma u Chopinovoj glazbi, kao neki eksces ili kontraindicirana forma. Salonski svirač, tihog zvuka, virtuoznih prstiju, asocijalni genij, Frederic Chopin nije volio nastupati, nije volio društvo, pogotovo ne veliko društvo, a sebe staviti kao solista u centar pozornosti i okružiti se velikim orkestrom kako bi polučio jak dojam na još brojniju publiku, jamačno ga je i sama pomisao na to činila još bolesnijim no što je bio. Poput Marcela Prousta, astmatičara, i ovaj je plućni bolesnik loše „disao“ sa vanjskim svijetom pa je što iz nužde, što iz uzavrele potrebe, sve svoje sile stavio na realizaciju svijeta intimnog, unutarnjeg proživljavanja. Chopin je potragu za izgubljenim vremenom započeo kao potragu za unutarnje proživljenim vremenom. U glazbi osobnog doživljaja našao je utočište puno šireg individualizma, onoga koji se može prenijeti i na druge. Debussy će poslije puno godina na isti način pristupiti unutarnjem doživljaju kao mogućnosti da potaknut utjecajem vanjskih elemenata ostvari čistoću forme, jasne obrise glazbenih linija koje su narativno glasne i blistave, a u to će utkati najvirtuozniji pijanizam kasnog 19.stoljeća. Chopin nije maniristički precizan kao Debussy, njega nejasni obrisi zvonika potonule katedrale ne potiču da ih objektivizira kao temu svoje kompozicije, Chopin će radije na sličan krajolik reagirati burnim zapisom svoje unutarnje melankolije putem objektivne forme-preludija, nokturna, mazurke. Rođen prerano da bi se posvetio pjesnički zadanim temama poput potonule katedrale ili djevojke lanene kose, dokazao je da je takav cizelirani talent preteška zadaća za njegovu nutrinu-inače bi se dao na pisanje solo-pjesama. Nekoliko njegovih popijevaka ispod je razine jednog Loewea. Društvo i orkestar je izostavio iz svog svijeta, mora da je zavidio Lisztu, krotitelju instrumenata, orkestara i publike. Sklad i duboko prijateljstvo između dvojice pijanista objašnjivo je baš potencijalnom harmonijom dviju oprečnosti. No, porez vremenu u kojemu je stvarao morao je na neki način platiti. Od njega se očekivalo da društveno opravda svoju istaknutu poziciju u pariškom društvu prve polovice 19.stoljeća. Simfonija nije dolazila u obzir jer Chopin nije razmišljao niti osjećao društvenu zajednicu kao organizam u kojem sebi mora naći mjesto ili si izboriti status. Osjećaj veličine iz Beethovenove „Eroice“ on je zamijenio tek valovima neslaganja i bijesa u „Revolucinarnoj“ etudi u c-molu. Samo osjećaji. Volja je nešto što je Chopinu manjkalo u svemu. Ali je zato ritmički sistem bio u stanju balansirati svaki dojam i svaki utisak. I rukama to izraziti.
Tajna njegove monodijske umjetnosti dvoglasja lijeve i desne ruke je u univerzalnosti osjećajnog svijeta koji je izrazio i zapisao u svojem klavirskom opusu, samih monologa, bolje reći, unutarnjih monologa. Pa je i interpretacija tih monologa jednako tako mnogo koliko i tumača Chopinove glazbe. Brojni poznati i zaboravljeni pijanisti su u proteklih stoljeće i pol odsvirali bezbroj verzija unutarnjih slika Frederica Chopina. I onaj koji nije pristao na pitanje „što je Chopin htio time reći“, usjpjeli su. Čitali su ga kao sebe, kao svoju mogućnost doživljaja. Mnogo ih je, a među njima i Artur Rubinstein stvaralo hibride. Alfred Cortot, Vladimir Horowitz, Sergej Rahmanjinov, Leo Sirota, Paul Komen, i mnogi drugi, čuvali su u sebi odjeke salonske estetike ili, kao Rubinstein, aristokratske odjeke parada i sjajnih balova. No, kako su dvorovi, balovi, parade i mimohodi odlazili iz povijesti, kao nadahnuće briljatnom „štihu“ u interpretacijama Chopinove glsazbe, tako je nestajalo i uporište za akustični doživljaj njihovih interpretacija.
Poslušajmo npr. Prvi stavak koncerta u e-molu koji pod Rubinsteinovim prstima sili tonove da poskakuju, prskaju poput lipicanera kao da smo na paradi u bečkom Prateru. Nesporazumi? Nipošto. Rubinstein je u sebi nosio takve slike kao neodvojive od romantičarskog doživljaja svijeta, i tek će naraštaj Haline Czerny-Stefanske, Adama Harasiewicza, Samsona Francoisa i Krzystofa Jablonskog, svirati samo ono što im duša želi čuti. Nema pretpostavki u Chopinovim stranicama da je htio ovo ili ono. Na njegov opus primjenjivati bachovski ili beethovenijanski bihejviorizam je promašaj i gubitak vremena. Chopin je uvijek svirao samo jedan te isti odgovor na pitanje: kako mu je, kako se osjeća, u ovom ili onom momentu. Ako se pri tome nađe koji poljski ples, tim bolje. Kod Mahlera se insertiranje karnevala, vojne glazbe i ulične buke neće smatrati estetikom, nego inventarom zbunjene i natrpane duše.
Tko kao pijanist želi uspjeti brzo, taj će to uspjeti s Beethovenom. Tko želi propasti brzo, taj će propasti sa Chopinom.
Primamljiva varka tehnički izvedivih stavaka, ispit je za svakog svirača, jer izvedba Ljubavnih snova Franza Liszta doista ovisi o tehničkoj spremi i uigranosti pijanista, ali za sviranje Chopinove glazbe potreban je prvom mjestu stav. Stav da je izvođaču na prvom mjestu njegov vlastiti emotivni doživljaj vlastite intime, a ne utisaka iz vanjskog svijeta i pokušaj stvaranja dojma na vanjske slušatatelje. Tko ne dozrije do tog stava-zataji. Dakako da svaki iole upućeni pijanist može čitavog života svirati Chopina i biti pritom sretan i zadovoljan kao i publika oko njega, ali takav je Chopin dobar samo za kulisu domjenka uz svijeće i Chardonnay.
Onaj tko ima strpljenja da mu se značenje unutarnjeg svijeta Chopinove glazbe otkrije u cjelini, taj će uspjeti i sa Chopinom. Generacija novih pijanista će kroz Chopina, govoriti o sebi: Argerich, Ohlsson, Perrahia, Aškenazi, Pogorelić, i dakako, Maurizio Pollini. Arturo Benedetti Michelangeli nije među najboljim sviračima Chopina, on se ne prapoznaje u njemu, Svjatoslav Richter ne može pristati na, za njega, skučen život unutar duševnih zidova-on želi s Beethovenom van među veliki i veličanstveni svijet, sa Bachom prema nebesima i Bogu.
Možda i više od Pollinija, Adam Harasiewicz je bio taj koji je početkom sedamdesetih pripremio publiku za Maurizia Pollinija. Pronašao je onaj pravi timbar, onaj iskonski izvor pjesnika, ne toliko klavira, koliko samoga sebe. Novi senzibilitet je tada bio rasprostranjen do poezija: „Songs from myself“ zvala se poznata zbirka američke poezije.
Unatoč nebrojenim pjesmama iz samih sebe, ipak je na ovogodišnjem sajmu glazbe MIDEM 2010., za najboljeg interpreta glazbe Frederica Chopina, nagradu dobio Dinu Lipatti. Posthumno priznanje nikada zaboravljenom pijanistu, prerano umrlome i sa oskudnom diskografijom, no dostatnom da ga izaberemo za najboljeg svirača. Ne mogu se oteti pitanju: nije li ono što je Lipatti svirao, ustvari unutarnji svijet Dinu Lipattija i ne bismo li se nemalo iznenadili kada bismo, nekim čudom, mogli čuti kako je 1839., svirao na „Pleyelu“, sam Frederic Chopin? Pjesnici najlošije čitaju svoju pjesme.