Beethoven, Schubert, Mozart, Haydn,Bach
DECCA 4782116 2CD
Od 17.prosinca 2008.godine, Alfred Brendel više ne nastupa uživo na koncertnim podijima. Od koncertnog se klavira pred publikom oprostio turnejom u jesen 2008., koja je okončala u zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina. Trideset godina londonskog života, 78 godina života i Brendel je uistinu morao zatvoriti krug i vratiti se u Beč, tamo gdje je i započeo njegov koncertantni vijek. Premda je najvjerojatnije mali sedmogodišnji dječarac prvi put nastupio pred publikom u Zagrebu, kao učenik Sofije Deželić i bio privržen toj dobroj učiteljici klavira pišući joj i u ranim 80-tim godinama, kad je časna pijanistica već bila u njegovim sadašnjim.
Nije bio čudo od djeteta (hvala Bogu, često je naglašavao), nije imao nikakav blistav skandal koji bi ga lansirao. Alfred Brendel, dijete srednje Europe, rođen u Moravskoj, odgojen u austru-ugarskom duhu, polako je postajao kozmopoilitom baš kao što je polako postajao pijanistom. Tek ga je koncert u Carnegie Hallu približio diskografima i od tada se slaže diskoteka koja će svjedočiti o poetskom putu ovog odmjerenog i populističkog umjetnika. U toj diskoteci, uglavnom u izdanjima tvrtke Philips, izdvaja se nekoliko autora koje je Brendel zastupao a to su Beethoven i njegovih pet koncerata za klavir i orkestar, potom Mozart , ali i s posebnim smislom Brendel je zastupao Schuberta, mladića koji je tek prekoračio tridesete godine života kad je napustio zemaljski svijet. Dakle, u svakom smislu bečki krug, u svim arheološkim slojevima od Czernyija, Beethovena, Mozarta, i dakako, Franza Schuberta. Tu je i Franz Liszt i Bach/Busoni, ali teritorij Brendelova svijeta je Beč i njegova predgrađa. Baš ta predgrađa koja su iznjedrila „Čarobnu frulu“, koja su napajala siromašnog Schuberta svojom uličnom glazbom koju Brendel tako profinjeno čuje u Andanima sonata i Beethovenova pamet da sve to dramatizira i uplete u divlju lirsku ljepotu ksasnih sonata. Mali je Brendelov svijet ako ćemo pravo, u usporedbi sa repertoarima svjetskih pijanista njegiva renomea, ali on ga je uredio i odnjegovao s ljubavlju, elegancijom, smislom za povijesno i smislom za-humor. Podobivao je brojne nagrade i počasti. U Beču je nastupio sa dirigentom svojega naraštaja Sir Charlesom Mackerrasom. Bečki su ga simfoničari proglasili počasnim članom. Otišao je sa svim odličjima autrougarskog stila. Kamo? U poeziju.
Žurio se otići, bez ikakvog sentimentalizma. Već je bio nestrpljiv. Na pljesak koji je mamio dodatke, slegnuo bi ramenima, kao da poručuje da ga shvate, da mu se na da više od onoga što je planirano koncertnom knjižicom. Nakon 60 godina nastupanja, imao je sva prava da se pokloni zadnji put, bez suza, dapače, sa veselim smiješkom, i -ode. Zdrav i čio. Pisati poeziju, već drugu zbirku, koju simultano prevodi-prerađuje na engleski. Dao je sve što je bilo u njegovoj moći na jednom umjetničkom planu i udišući novu inspiraciju i polet, preselio se na novu razinu lirike.
Zavidno umjeren i elegantan život.