Skip Sempé,harpsichord-cembalo
Capriccio stravagante
Deutsche Harmonia mundi 05472 77222 2
Koncertantne skladbe za klavijature po uvriježenom mišljenju počinju s Bachom, ocem. Premda su Vivaldi i Händel također skladali za čembalo kao solistički instrument, nisu, pa čak ni Händelovi orguljski koncerti, izvršili takav utjecaj kao Bachovi. Od prvih koncerata za jedan do četiri čembala J.S.Bacha, skladateljska linija prakse vodi izravno do Mozarta i Haydna.
Wanda Landowska i Gustav Leonhardt su učinili najviše za oživljavanje barokne i rokoko tradicije sviranja čembala, a Skip Sempé, Amerikanac i Leonhardtov učenik, slijedi njihovim stopama. Uzevši u obzir sve napore da bi se stilsko sviranje učinilo što autentičnijim i bližim izvorniku, muzikološki potkovan, Sempé ide još dalje- revitalizira sam princip autorskog pristupa instrumentu; nastoji svirati kao da je sam skladatelj za tipkovnicom: sa žarom, virtuozitetom, vlastitim tempima, maštovitim bravurama. Stoga ne čudi neobična prva snimka na ploči: Sempéova improvizacija na Ciacconu za solo-violinu. Odmah nastupa patina antiknog stila te se čini kao da slušamo blještava pozlaćena arpeggia G.F.Händela za dvorsku elitu koju je trebalo zasjeniti nečim izvanrednim, u ovom slučaju brzinom sviranja na žičanom čembalu.
Odabir drugog instrumenta već se pokazao plodonosnim za estetske principe u Bachovoj glazbi, da spomenem samo prerade orguljskih toccata za solo violinu Sigiswalda Kuijkena. Dojam je da nastaju nove skladbe. Tako je i u ovom slučaju. Ista struktura živi novi život ozvučena tijelom drugačijeg glazbala. Skip Sempé vodi vlastiti ansambl Capriccio stravagante koji ga prati u dva koncerta za čembalo i gudače, sa istom dosljednom živahnošću „prve“ izvedbe. Doduše, ništa od prethodnih zasada drugih izvedbi nije zanemareno, ništa ne nedostaje, ali je to rezultiralo novom slobodom: da se skladbi pristupi iz „Bachovog“ kuta gledanja. Zgodno, ali neprovjerljivo i naposlijetku, tek duhovita igra virtuoznih prstiju. Što dalje napredujemo slijedeći Sempéa i capriccio strvagante u njihovom prokomponiram stilu, stječemo polako dojam da Sempe svira Bacha kao da je Francuz. Ustrajnost u poigravanju dovodi do dopadljivosti koja nadilazi misaonost, a nisam baš sigurna da je „pozlata“ osnovna značajka glazbe J.S.Bacha. On se nije želio svidjeti, nikada i nikome, htio je biti istinit pred tvorcem, toliko barem znamo o strogom i veličanstvenom kantoru. Moguće da Sempé želi naglasiti kako je u Bachu posađen i Couperinov i Rameauov stil, ali to ne bi trebalo dokazivati.
Možda bi bilo bolje da je nastupni stav razvio dalje, improvizirajući na Bachove skladbe u stilu Frescobaldija. Dobio bi na personalnijem stilu i donio nešto novo i originalno u izvodilačku praksu. Zato se osim prve improvizirane Ciaccone, najbolje sluša Partita u D-duru iz „Klavirskih vježbi“ BWV 828. Ako se već želite miješati u Bachovu glazbu, neka to bude slijedeći njegove note.