Hrvatski suvremeni skladatelji
Cantus 98898491042
Portret skladatelja Josipa Magdića, ogulinca iz naraštaja 1937. Poslijeratno dijete koje je bez obveza prema državi i poretku smjelo slobodno stupiti u područja istraživanja avangarde, djece cvijeća, free jazza ili new agea, već prema afinitetima. Ili, prema vlastitom osjećaju skladateljske savjesti. Tradicionalist ili avangardist, nacionalno orijentiran ili međužanrovski, u sedamdesetima i još više osamdesetim godinama prošloga stoljeća, biti skladatelj, moglo je opet značiti neku novu avanturu.. Mora da su te dileme bile sputavajuće za mnoge skladatelje u to doba, jer ih se većina sklanjala u konformističke staze tradicije ili avangarde, istražujući putove kojima više nitko nije htio ići prirodnim nagonom, a nisu ni davali neke rezultate.
Magdićev porret započinje upravo u toj novoj točki slobode, u sedamdesetima. Sa ansamblom Masmantra, u kjoj se realizirala i stvaralačka ličnost Mladena Milićevića, Magdić je skladao svojim rukopisom. Tražio je u sferi elektronike poveznicu za zvukom, slobodnim zvukom koji bi pokazivao neki novi prostor. Muzika za klarinet, sus i elektroniku, dobar je povod za stvaranje. Istodobno, već je maniristički jezik avangarde ostavio svoj pečat i regrutirao Magdića u svoje redove sa Constellation za simfonijski orkestar.
Te su se dvije struje slobode i ograničenja oprisutnile u cjelokupnom stvaralaštvu Josipa Magdića, od najranije skladbe Constellation, do recentnih djela zadnjeg desetljeća. Ipak, šteta da sloboda nije bila više cijenjena i izborena, jer bi dala i zanimljivije, svakako, osobnije rezultate.
Sraz dviju struja najdojmljiviji je u Koncertu za orkestar s početka osamdesetih gdje je utabanim glazbenim jezikom stereotipa pokušana ocrtati posve izvorišna situacija zvuka, ona iz kozmosa. Stelarno događanje u svemiru je kao poticaj za skladanje moglo postati popratnom glazbom za vizualni doživljaj ili samo sebi svrhom u najboljem smislu i potražiti snage zvukovlja u njihovim međusobnim odnosima, suživotu ili nestajanju.
U tradicionalnoj struji tu su tri djela oba nastala nakon Domovinskog rata i po dolasku Josipa Magdića u Zagreb. Od njih tri, molitva Oče naš je najkonformističkija ali i najdostojnija tradicionalnog jezika. Ljupka skladba Strettamente, ljupkog početka s poigravanjem koje potvrđuje Magdića kao nadarenog za slobodni hod, postaje uskoro živopisni oris tjesnaca u kojem se gura previše stvari u premaloj jedinici vremena, pa nestaje u ništavnosti ravne crte. Mali hoquetus u kojem je manira potražila izvan glazbeni sadržaj i dobro se u njemu snašla. Skladba Dhyana za sopran i komorni ansambl se utiče meditaciji na indijski ili bolje reći, staroindijski način, i ponovo traži stanje ništice. Ne znam kome je namijenjena u 21.stoljeću kad se poklonici indijskog gledanja na svijet danas sasvim drukčije orijentiraju spram meditacije kao jednog težišta svijesti i koncentracije kao opozicije tomu.A ni modernom čovjeku nije potreban „prevoditelj“ za drugačija stanja svijesti , Dalai Lama je dovoljno blizu i svakomu je slobodno sve isprobati. Josip Magdić nije zahtjevan skladatelj. Ni prema sebi ni prema slušateljima. Sluša porive svoje mašte i nastoji ih realizirati najbolje što može. U tijeku od gotovo pola stoljeća, na fiziognomatskom se obrisu skladateljstva Josipa Magdića, nazire obrazac i previše poznat; obrazac onih koji su se radije dali baciti u svijet nego li naučiti plivati vlastitim stilom.