G Collection, Guitarart,Avelino
Pod umjetničkim vodstvom GianVita Pulzonea , Guitar International Group iz Avellina u Italiji, objavila je prošle godine nosač zvuka pod nazivom Goran Listeš- Guitar works. Tako je sa popratnim talijanskim i engleskim informacijama, nosač zvuka sa skladbama ovog našeg renomiranog gitariste krenuo u svijet nadopunjavajući kako kaže Giampiero Bernardini, recenzent, dugu tradiciju svirača gitare koji su ujedno iskazali i talent skladateljstva. Dakako da je u povijesti glazbe autor i izvođač nešto srodno i samorazumljivo i gotovo, rekli bismo, neizbježno, pa ipak je nekako posve prirodno da svirač gitare pod prstima osjeti i vlastite invencije i nastoji ih oživotvoriti kao samostalna djela. Goran Listeš je to doživio već kao student i to čujemo u prvoj skladbi na ploči u suiti naslovljenoj Trice.op4., skromno samoodređujući svoje prve pokušaje skladanja u dobi od 23 godine.U toj se skladbi pojavljuje velika srodnost sa jednom Donizettijevom cantilenom iz drugog čina „Lucie di Lammermoor“, srodnost tim neobičnija jer u to doba Listešu nisu bile poznate Donizettijeve melodije. Svakako, melos je nešto puno šire od pojma definirane melodije i očito se nastoji izraziti gdje god ima priliku za to. Trice, op.4., iz 1984., pokazuju da je autor svladao formu jednostavačne minijature i da vlada logikom forme, pa je u sljedećoj skladbi Fantaziji, Op.7, iz 1994., dakle, deset godina kasnije, skladbu uspio prožeti veliom emocionalnom težinom, koja je, čini se, više izraz težine situacije tijekom rata u Hrvatskoj, nego li namjernog kolorizma, u inače vedrom i razigranom, žovijalnom skladateljskom opusu za gitaru Gorana Listeša. Poznat kao savršeni partner u duima i triju, Listeš je u skladbi na bachovsku tematsku podlogu u Passacagli i fugi op.5., za dvije gitare uspio i u tom sastavu za dva instrumentalna glasa, nadograditi suvremeni slušni okvir za inače prastari ples, u čemu prepoznajemo dugi rad na pripremi originalnih baroknih skladbi za izvedbu u današnje vrijeme. Passacaglia i fuga op.5., praizvedena je u Berlinu 1988., a svirali su Richard Hand i Tom Dupre., čime su otovrena vrata Goranu Listešu, skladatelju, ne samo za sebe nego i za šire slušateljstvo i obogaćenje izvodilačke prakse za soj instrument.
Dvije godine prije Fantazije, Listeš je skladao Rondoncino Croato, op.6. koji još više od spomenute Fantazije reagira na hrvatsku situaciju tih tmurnih godina, polažući na ritmički obrazac iz Slavonije, vlastitu melodiku u formi malog ronda u kontrastima i sugerirajući koloplet alternacija. Vježba ili Studio op.1, rano je djelce, simpatično i čisto u svojoj jednostavnosti kao i Sonata op.11., zapravo, to su rezultati razvoja skladateljske tehnike (u sonati) i sviračke (arpeggi u Studiu). Vidljiva je Listešova savršena disciplina da ide onoliko daleko koliko mu to tehnika dopušta, nikada ne gubeći iz vida da je doseg u obliku jednak mogućnosti izvedbe, nešto što su Chopin, Liszt ili Paganini, donijeli u povijest glazbe gotovo kao doktrinu. Finale sonate, kao i zapravo sve skladbe na ovom nosaču zvuka, odlikuju se lako prihvatljivom melodioznošću, nečim novim, a opet ugodno klasičnim i lijepim. Listeš ne prenapregnjuje svoj instrument. Virtuozitet je zatomljen poput malog, brzog potoka i jedva zamjetljiv tek u nijansama boja iz sekcije u sekciju, dok na površini glavnu riječ vode odabrani tonovi i nizovi melodije. To je bliskost sa gitarom koja kao da cijelo vrijeme priča o sebi, o skrivenim, nevidljivim sklopovima koji traže novu imaginaciju da ih pronađe, otkrije i donese u novom dinamičkom ruhu. Još jedno simpatično, skladno djelce je Preludij za Patriziju, op.2., dok je Fantazija za dvije gitare op.8., nekako na „španjolskom“ narječju, pri čemu se ne možemo oteti dojmu da slušamo neko neotkriveno, ali originalno djelo Tarrege ili Villa-Lobosa. U dvije zadnje skladbe nosača zvuka iz 2008., i 2010., skladatelj posvećuje varijacije op.15., svome sinu Marku, mirnim i jednostavni emocijama, a na kraju još jednom nas toplina Listešove melodike vodi na obalu mora: ljetna oluja, op.14., u manje od tri minute dočarava nam onaj prolom oblaka, nagli, ali razigrano maskiran kao „strašan“, a u stvari osvježavajući i zabavan.
Zahvaljujući solkidarnosti svirača gitare, dobili smo ovaj nosač zvuka koji intimno i ozbiljno predstavlja skladateljski rad jednog od naših najpoznatijih i najcjenjenijih gitarista, koji možda zbog voluminoznosti snimljenog i izvedenog opusa drugih autora, možda ne bi bio kod tržišnih diskografa dovoljno ozbiljno shvaćen da bi mu posvetili cijeli nosač zvuka, što je ovako ispravljeno, vjerujem, na radost ljubitelja gitare, ali i Listešovih studenata.