Papandopulo, Palanović,Tudor, Borić,
Ivičević, Kranebitter
Croatia Records CD 6047376
Osim Šest krokija uvaženog patrona ansambla Borisa Papandopula, čije prezime nosi kvartet saksofona koji poznajemo i pod drugim imenima, ovaj nosač zvuka Croatia Recordsa, u cijelosti je posvećen generaciji skladatelja s kraja 70-tih i početka osamdesetih godina, dakle, onima koji su već prešli ili odavno prešli 30 godinu života, pa ih s pravom možemo smatrati aktivnom srednjom generacijom skladatelja. U tom je smislu ovaj nosač zvuka značajan jer predstavlja odabrani niz izvrsno izvedenih i pomno posloženih djela, kako po stilu tako i po karakteru.
Moram odmah istaknuti skladbu koja me se svojom cjelovitošću i iskrenim nadahnućem najviše dojmila, možda i stoga što je prva po redu nakon velikog majstora persiflaže stila, Borisa Papandopula, pa će se to možda dogoditi i drugim slušateljima. Riječ je o skladbi Doloroso, Dubravka Palanovića (1977.), koji svaku sekundu ispunjava izravnim sadržajem, i muzikalno bira i povjerava svakoj dionici njenu nit u blago raspuštenom, ali povezanom tkanju četiriju linija.
No, dojam se odmah transformira u jedan drugi jezik i drugačiju imaginaciju, onu koja korespondira sa Šest kratkih krokija Borisa Papandopula. To je Nekoliko varijacija Gordana Tudora (1982.), posloženih poput zanimljivih poštanskih maraka ili malih ikonica sjećanja i raspoloženja.
Svirka saksofonista Nikole Fabijanića (sopran), Gordana Tudora (alt),Gorana Jurkovića (tenor) i Tomislava Žužaka (bariton) već je dobrano razmazila hrvatsku publiku i naviknula ih na dobar, dapače, odličan zvuk, vrhunsku spremnost i stilsku prilagodljivost pa je za očekivati ovako oštar prijelaz iz jednog stvaralačkog jezika u drugi. Gotovo da nema nijanse ili zareza koji u njihovoj interpretaciji ne dobiva smisao, što je zamjetljivo u skladbi Piece for Amy, Ivane Tene Borić (1982.) kao i u raspršenoj, ali slikovno izražajnoj paraleli Goldspell 1 i 2, Mirele Ivičević (1980.). Ivičević je vješto rasporedila kontrastne situacije visokog i niskog napona emotivnih slojeva što je, mislim, i bio cilj, osobito u drugom Goldspellu koji je mala slikovnica kratkih fraza i „uzdaha“ (ne-mannheimskih).Vrlo efektna i za pozadinsku filmsku glazbu vrlo upotrebljiva skladba.
Svakako da je tu i međugeneracijska solidarnost na djelu, jer bivajući u istom vremenu i dijeleći iste teme u prostoru i vremenu (i društvenim mrežama), Amy Winehouse (pozadina Piece for Amy) i njena sudbina, horor-filmovi (Goldspells) itd., kao i popularnost saksofona, integrirajući su čimbenik, amalgam i tematskom i izražajnom sklopu ovog jasno omeđenog, ali gustog značenjima, nosača zvuka.
Osim hrvatskih autora, gost na ovom nosaču zvuka je Mattias Kranebitter (1980.) čiju je skladbu kvartet izveo na 47.Međunarodnoj tribini glazbenog stvaralaštva u Opatiji, 2010. Kranebitter kao dijete svoga doba iskušava moderne tehnike antiteze akademizmu, a na tom tragu svakako je latino-američka mitologija- vrlo čest toponim koji privlači skladatelje, osobito elektroničke glazbe i autore kombiniranih tehnika. Tezcatli pocas, pet minijatura o postanku i uništenju svjetova, doista je „štucavac“, hoquetus na moderni način, iskazujući fragmentiranu melodiku razbacanu u lagama koju tek slušatelj može ucjeloviti ili barem pokušati sažeti neku poruku, (pouku?) , svakako ne dobiti osjećaj ili sudjelovati u nekom linearno kompaktnom vremenu.
Tako se u rezultatu, ovaj niz minijatura, krokija, kratkih zabilježbi časovitih inspiracija, pokazuje kao pružena ruka raširenih prstiju koji kao iz Papandopulovog dlana crpu nadahnuće za kratku formu, individualnog, a opet razumljivog značenja iskazanih vanjskim, već kroz modernu i jazz, usvojenim glazbenim jezikom.
Dojmljivo nastojanje da se predstavi tradicija jednog oblika u hrvatskoj glazbi druge polovice 20.stoljeća, koji je koliko živ i stvaran, tim vrijedniji radi tako pomno i vrhunski donesenih interpretacija Papandopulo kvarteta. Je li Papandopulo bio vidovit i ispred svog vremena, ili su mlađi skladatelji tradicionalisti? Ni jedno ni drugo. Glazbeni oblik ne živi u vremenu, nego u nadahnuću, a ovaj nosač zvuka pokazuje kako je on djelovao na šestero skladatelja, predstavljenim skladbama za kvartet saksofona i zašto ga koriste u današnjem vremenu lapidarnih iskaza i jakih premaza boje i zvuka. Sprega estetskih sredstava autora i izvođača kako u pogledu oblika tako i u interpretaciji, najveća je vrijednost ovog nosača zvuka.