Vuković&Runjić, Zagreb, 2016
Podnaslov: Znanost o jednoj ljudskoj opsesiji
Prijevod s engleskog Igor Buljan
„Glazba i mozak“ Daniela Levitina je pripovijest o njegovim istraživanjima. Iako spada u otprilike 250 ljudi koje se u svijetu bave proučavanjem glazbene recepcije i kognicije,među malobrojnima je, ako ne i jedini znanstvenik koji je svoje nalaze i iskustva odlučio podijeliti putem knjige pisane za široko čitateljstvo, a ne za njegove kolege. Knjiga je napisana 2006., godine i odmah postigla izniman usppjeh u SAD-u i prevedena na 16 jezika. Ove smo godine dobili prijevod i na hrvatski, a kašnjenje ne umanjuje njenu vrijednost. Levitin vrlo savjesno pristupa građi što je vidljivo iz obimne bibliografije koja navodi sve stručne nalaze, ispitivanja i rezultate istraživanja s polja neuroznanosti i glazbene kognicije, pa može biti daljnji putokaz za one koje ovo područje, na rubu kulturološke antropologije zanima. To daje vjerodostojnost knjizi, ali ono što ju je učinilo toliko pristupačnom i popularnom je stil i stav autora da svoju ljubav za glazbu i znanost predoči javnosti na vrlo prihvatljiv način. Poznat kao savjetnik u onim američkim televizijskim serijama koje u sebi sadrže znanstvene rezultate, kao što je kod nas prikazivana serija CBS-a „Mentalist“, Levitin ima svijest o laičkom poimanju glazbe i znanosti. U uvodu priznaje da mu teško pada zazor većine ljudi prema stručnom nazivlju kako u glazbi tako i u znanosti te smatra da bi se znanstvenici trebali više potruditi da svoj rad učine pristupačnim i to potkrijepljuje svojim radom. Levitin je priznati znanstvenik, dobitnik mnogih odličja i nagrada za svoj rad, a životni put mu je započeo glazbom, koju je slijedio do pozicije cijenjenog glazbenog producenta i svirača, da bi, tjeran iznutra mnogobrojnim pitanjima o glazbenoj kogniciji, potražio odgovore na sveučilištima i to ga je, kako kaže, vratilo natrag u školu, te je studirao najprije na Stanfordu, a kasnije u Oregonu i drugim visokim ustanovama diljem SAD-a, te radio sa mnogim kolegama u vlastitom laboratoriju. Ta se pitanja mogu svesti na osnovna kao što su: Zašto glazba do nekih dopire lako, a do nekih ne? Odakle potječe kreativnost? Zašto nas neke pjesme dirnu, a druge ostave hladnima’ Kakva je uloga percepcije u svemu tome, zagonetne sposobnosti velikih glazbenika i snimatelja da čuju nijanse koje većina nas ne čuje? Obrazlaže vezanost glazbe i znanosti riječima:
„U posljednjih dvjesto godina naša nam je znatiželja otkrila dobar dio onoga što nam je priroda skrivala: ustroj prostor-vrijeme, sastav tvari, mnoge oblike energije, podrijetlo svemira, prirodu samog života otkrićem DNK i završetkom mapiranja ljudskog genoma prije 15 godina. Ali jedna tajna nije razriješena. Tajna ljudskog mozga i načina na koji stvara misli i osjećaje, nade i želje, ljubav i doživljaj ljepote, da ne spominjemo ples, likovnu umjetnosti, književnost i glazbu.“
O načinu na koji kani iznijeti odgovore na navedena pitanja dalje pojašnjava:
„Za umjetnika svrha slike ili skladbe nije prenošenje doslovne istine, nego jednog aspekta opće istine koji će, ako je djelo uspješno, i dalje potresati i dirati ljude, čak i ako se konteksti, društva i kulture promijene. Za znanstvenika je svrha neke teorije prenošenje sadašnje istine koja će zamijeniti staru istinu, pri čemu prihvaća da će i tu teoriju jednom zamijeniti nova istina, jer tako znanost napreduje.“
U namjeri da te tajne nanovo osmisli i oživi, Levitin se , u prva dva poglavlja,posvećuje upućivanju čitatelja u samu glazbu, koji, s gledišta glazbene teorije nadilaze samu teoriju i na besprimjerno upućen i jednostavan način približavaju laika toj grani umjetnosti. Kasnije će u 7. poglavlju rasprave o stručnosti u glazbi ustvrditi na temelju vlastitih istraživačkih rezultata da svatko od nas posjeduje glazbeni mozak, čak i oni kojima nedostaje obrazovanje iz glazbene teorije i prakse te da su stručni slušatelji. Ta ga spoznaja vodi u predočavanje svih sastavnica glazbe, od visine tona, timbra, jačine, ljestvica, akorda i harmonija lako shvatljivim i živopisnim jezikom s mnoštvom primjera iz pop-glazbe, jazza i klasične glazbe. Čitatelja gotovo bezbolno tako priprema za dio koji promatra djelovanje glazbe na čovjeka i koju ulogu pritom ima mozak. Sumirajući sva naširoko prepričana istraživanja putem priloga u knjizi, vidimo i kako glazba djeluje na mozak:
„ Motorički korteks je odgovoran za pokret ,lupkanje nogom, plesanje i sviranje. Osjetilni korteks za taktilnu povratnu informaciju tijekom sviranja i plesanja. Slušni korteks za prvu fazu slušanja zvukova, percepcije i analizu tonova. Vidni korteks za čitanje nota, promatranje izvođačevih pokreta, uključujući i vlastit. Mali mozak kao i motorički korteks odgovoran je za pokrete kao to su lupkanje nogom, plesanje i sviranje, ali s tom razlikom što je uključen i u emocionalne reakcije na glazbu. I naposlijetku Prefrontalni korteks stvara očekivanja, prati iznevjeravanje očekivanja ili ispunjavanje očekivanja. Neki centri u mozgu imaju svoje funkcije kao Žuljevito tijelo koje povezuje lijevu i desnu polutku, hipokampus je odgovoran za pamćenje glazbe, glazbena iskustva i kontekste, Nucleus accumbens za emocionalne reakcije na glazbu, amigdala također za emocionalne reakcije na glazbu.“
Slušanje glazbe, izvođenje i skladanje aktiviraju gotovo sva područja mozga koja su dosad identificirana i uključuju gotovo svaki živčani podsustav.
Suprotno od starog, pojednostavljenog shvaćanja da se umjetnost i glazba obrađuju u desnoj moždanoj polutki, a jezik i matematika i lijevoj, nedavna otkrića iz njegovog laboratorija i otkrića njegovih kolega pokazuju nam da je glazba prisutna u cijelom mozgu.
Levitin nam vezu glazbe i mozga predočava usporedbom mozga i stroja, pri čemu shvaćamo zašto je mozak sposoban za obradu glazbe na puno složeniji način nego što to čine računalni sustavi ili stroj. Naime, mozak može odjednom raditi više stvari, obrađujući podatke preklapajući ih paralelno, a ne u nizu kao na tekućoj vrpci i računalima. Mozak usput donosi brojne zaključke, koji mogu biti na razini nagrađivanja, iznevjeravanja očekivanja i naročito, čemu se posvećuje dobar dio iskaza u knjizi, glazbenim varkama ili iluzijama, od varave kadence do slušnih varki. Levitin pažljivo koristi stručni neuroznanstveni žargon, slikovito opisujući svaki pojam kojim barata od neurotransmitera do zrcalnih neurona, pa ga čitatelj prati na njegovim izlaganjima sa zanimanjem i razumijevanjem.
Najveći poticaj je u svom radu Levitin dobio od suotkrivača strukture DNK Francisa Cricka koji ga je usmjerio prema problemu povezivanja, što se pokazalo poticajnim i slijedom vremena i zahvaljujući brojnim istraživanjima, dokazao unutrašnje funkcioniranje mozga i sinkronizirano aktiviranje neurona u moždanoj kori. No Levitina kao glazbenika zaintrigirao je još jedan aspekt naše percepcije glazbe, evolutivni i emocionalni. Zašto volimo glazbu koju volimo i kako se mozak razvijao zajedno sa glazbom kroz evoluciju. Po njegovom je mišljenju evolucija izdvojila kreativnost kao općenitu oznaku seksualne sposobnosti u smislu improvizacije i inovativnosti, a kako ljudi trebaju društvene poveznice kako bi društvo funkcioniralo, a glazba je jedna od njih, tako je i društveno povezivanje osnova glazbe. Tvrdi da je glazba bila adaptivna i evoluirala je jer je poticala kognitivni razvoj. Kaže „Glazba je i generativna; svakoj glazbenoj frazi koju čujem mogu dodati notu na početku, kraju ili u sredini kako bih otvorio novu frazu. Ritam nam potiče tijelo. Tonalnost i melodija nam potiču mozak. Spoj ritma i melodije povezuje naš mali mozak i koru velikog mozga, najrazvijeniji, najljudskiji dio mozga…Glazba je bila aktivnost koja je poticala naše pretke za govornu komunikaciju i za kognitivnu, reprezentativnu fleksibilnost nužnu za to da postanu ljudi. U povijesnom i evolucijskom smislu, glazba je povezana s društvenim aktivnostima, a to možda objašnjava zašto je najuobičajeniji oblik glazbenog izražavanja ljubavna pjesma i zašto su većini nas ljubavne pjesme najdraže.“
Zahvaljujući pristupačnom stilu Daniela Levitina koji je nakon uspjeha ove knjige napisao još dvije, jednako tako popularne, možemo shvatiti njegov optimistički zaključak na kraju knjige „Glazba i mozak“ u kojem izražava nadu da će otkrićem zrcalnih neurona doći do evolucijskog pomaka u ljudskom društvu:
„Svrha zrcalnih neurona vjerojatno je uvježbati i pripremiti organizam za pokrete koje još nije izvodio. Zrcalni neuroni objašnjavaju staru zagonetku kako mala djeca uče oponašati izraze lica koje roditelji prave pred njima. ..Geni su ono što prenosi proteinske upute među pojedincima i preko naraštaja. Možda će se zrcalni neuroni, sada zajedno s partiturama, CD-ovima i iPodovima, pokazati kao glavni prenositelji glazbe među pojedincima i naraštajima, omogućujući posebnu vrstu evolucije-kulturnu evoluciju-tijekom koje razvijamo svoja vjerovanja, opsesije i svu umjetnost. „
Premda je zanimanje za funkcije mozga pri slušnoj recepciji glazbe danas dosta aktualno kako u glazbenim krugovima tako i u znanstvenoj zajednici, Levitin svojim osebujnim, velikodušnim stilom koji obdaruje čitatelja svakom vrsti lako shvatljivog objašnjenja, i zahvaljujući zabavnom upućivanju u problematiku putem gotovo svima poznatih glazbenih primjera, a nadasve svojom ljudskom strašću za tu temu, nadilazi dosad svaki poznati pokušaj pisanja o poveznici glazbe i kognitivnih funkcija.