(najava)U ediciji „Na tragu klasika“, izdavačka kuća Disput objavila je prošle godine prijevod romana „Zapalite kuću“, suvremenog norveškog pisca Frodea Gryttena u odličnom prijevodu Željke Černok.
Frode Grytten već je poznat našoj čitateljskoj publici zahvaljujući Bekimu Serjanoviću koji je preveo tri njegova romana. Osim „Pjesme košnice“, tu je i „Medvjed koji teče“ te „Sobe uz more“. Tako je „Zapalite kuću“ Gryttenova četvrta knjiga prevedena na hrvatski. Frode Grytten rođen je 1960. godine u Bergenu i odrastao na zapadnoj obali Norveške. Radio je najprije kao novinar,a kao književnik se javio prvi put 1983. zbirkom pjesama. Njegov prvi roman „Pjesma košnice“ doživio je velik uspjeh, pa je nakon njega Frode Grytten gotovo svake godine objavljivao nove romane i zbirke pjesama, putopise, filmske scenarije. Onako kako je koncipirao svoj prvi roman, u kratkim proznim odsječcima proisteklim iz formata kratke priče, nastavio je tijekom cijele karijere, a primijenio je isti stil i u kratkom romanu „Zapalite kuću“. Godina Gryttenova rođenja, 1960., u ovom je slučaju znakovita, budući se u romanu „Zapalite kuću“ bavi najutjecajnijim punk glazbenim sastavom „The Clash“, koji su bili na vrhuncu karijere u Gryttenovim mladenačkim godinama. U epilogu hrvatskom izdanju romana “Zapalite kuću” Grytten ima potrebu objasniti strast koja ga je vodila u tinejdžerskom dobu i opravdati, iz vlastite perspektive, ovaj zakašnjeli „in memoriam“ najvećem punk sastavu ili, kako se to voljelo ponavljati u tadašnjem tisku, „jedinom sastavu koji je važan“. Prema njegovim riječima, dečki iz sastava su krenuli s ambicijom da promijene svijet pa, iako u tome nisu uspjeli, uspjeli su promijeniti njega. Kupio je pisaći stroj i počeo pisati. Jezgrovito sažima ideju punka, kojoj se vratio nakon trideset godina u vidu književnog djela:
„Ako nemaš ništa, nešto možeš napraviti. Ako nešto možeš napraviti, onda si netko. Ako si netko, onda možeš pronaći svoje mjesto, što god da drugi kažu. To je mantra u jezgri punka: koristi svoj glas. Pjevaj o svojim frustracijama, sreći, bijesu. To je sloboda u punku. Ideja punka nije bila da pobijediš ono protiv čega se buniš. The Clash nikada nisu rekli da bi sve trebalo završiti u utopiji ili raju. Kao što je Joe Strummer upozorio: rock se uvijek svira na neprijateljskom terenu. Ideja punka je sloboda koju stvaraš time što se buniš….Konačno sam znao tko sam. Mogu biti Hemingway punka. Mogu biti Allan Ginsberg punka. Ovo je moje vrijeme. Ovo je moja šansa. Mogu sjesti za pisaći stroj i raspaliti po tipkama.“
Tako je roman „Zapalite kuću“ hommage jednoj ideji, jednoj generaciji i jednom vremenu u kojem je mladi pisac našao razlog postojanja i krenuo na životni put da tu karijeru i ostvari. Koliko je Grytten punk pisac to je pitanje prosudbe koja bi analizirala njegov stil u cjelini, premda se čak i ovim romanom može izvući nekoliko analogija koje upućuju na anti-estetiku tri gitarska akorda uz kratke, izravne poruke. Ono što je ovdje poveznica između konkretnog sastava i autora jest činjenica da su The Clash govorili buntovniku u svakom od svojih slušatelja. Grytten nastavlja:
„Punk se sastojao od tri akorda, ali pokazao nam je put van, ali i put prema onome što nije bio punk. Punk je bio put u svijet. Punk je uperio prst u politiku i društvenu svijest, u rat i ugnjetavanje, u beat poeziju i reggae. To se lako zaboravlja. Danas je slika punka zacementirana i bazirana na pljuvanju, psovkama i infantilnosti.“
Osim iskazom Grytten otkriva vlastite razloge pristajanja uz takav bunt i stav, pa bi punk u prethodnom citatu trebalo svaki put zamijeniti sa The Clash“,jer sve rečeno se može odnositi na The Clash, koji su bili protestni, buntovni sastav, ali ne, na primjer, i na pionire punka „The Sex Pistolse“, s kojima su se The Clash jedino družili, premda su Pistolsi bili nihilisti. Općenita slika o punku nije to što Grytten kaže, nego se više svodi na dvije pojave: buku i stav. Inicijalna snaga The Clash je bila dovoljna da pokrene ne samo mladog Frodea Gryttena nego i mnoge buntovnike u svijetu, i o tome Grytten piše. Ne piše o tom svijetu vani koji nije bio punk, ne piše čak ni o politici sastava niti o punku kao takvom. On motive okupljanja grupe The Clash, u zadnjem poglavlju, pripisuje cijelom punk pokretu i obuhvaća time i sebe . No, punk je bio puno više od toga, i kada bismo uzeli u obzir samo grupu The Clash, ne bismo dobili sliku toga doba ni tog pokreta iako su, u svakom slučaju, The Clash bili najpopularniji, najutjecajniji, najcjenjeniji, najprodavaniji i najzanimljiviji sastav cijelog pokreta. Toliko da Bono kaže: „The Clash su najveći rock’n’roll band. Stvorili su pravila ponašanja za U2“.
The Clash su djelovali desetak godina kao The Clash, od 1976. do 1986. kada je izmjena nekih članova uzrokovala raspad, a oni se raspršili po vlastitim projektima. Smrću Joea Strummera u pedesetoj godini, 2002., ova se priča koja se sama pisala potpuno završila. Revolt i kriticizam tadašnje mlade generacije u Britaniji stvorili su mnoge grupe u vrijeme tzv. proto-punka i etablirali nekolicinu poznatih izvođača i sastava, kao već spomenute The Sex Pistols,The Damned, The Jam, The Stranglers, The Fall, The Buzzcocks i druge. Karakterizirala ih je odanost radničkoj klasi i otpor vladajućem poretku u društvu na glazbeni, poetski, svakako nepolitičan način. Kad je mladi sastav u usponu „The Clash“, koji je ime dobio po najčešće korištenoj riječi u tadašnjem dnevnom tisku, nakon prvog albuma „The Clash“ 1977. potpisao ugovor s britanskim ogrankom kuće CBS kompromitirali su svoj stav u očima mnogih. Bili su izdajice proleterske ideje, života po skvotovima uz socijalnu skrb i nabavku hrane, najčešće, krađom. Mnogi vide razloge toj pobuni u dosezima samog rock’n’rolla koji je tada imao već razgranatu mrežu stilova, mega-grupa, bogatih grupa, a sve to u vidu visokog, nedostižnog društvenog staleža glamuroznog i pop rocka. Oni koji nisu imali izgleda u takvom društvu, pronašli su način da se izraze i da ih se čuje, bukom i stavom. To potpisivanje ugovora za CBS i danas je mjesto prijepora kad se govori o The Clash. Neki im to nikada nisu oprostili, drugi za to nisu marili. Svakako, jednom kad su ušli u igru velikog novca, nisu stvari bile više onakve kao u vrijeme kad su svirali kao predgrupa The Sex Pistolsima na njihovoj turneji Anarhija u Ujedinjemom Kraljevstvu. Buke je i dalje bilo, ali u vjernost istini i stav o nedjeljivosti osobnog i istinitog mnogi više nisu vjerovali.
Potpisivanje ugovora za velikog distributera stvorilo je naravno od The Clasha svjetski sastav, ali i oni su u tim okolnostima kao grupa mogli dati više. Od prvog albuma The Clash, preko „London Calling“ i „Combat Rock“ do zadnjega „Cut The Crap“, The Clash su ronk’nrollu dali mnoge trajne hitove poput „Should I stay or should I go“ i drugih. Kad su sišli sa scene, njihove su zasade nastavile živjeti. Ubacivanje različitih stilova u rock poput ska, hip-hopa, soula, reggaea, rockabillyja, upravo je njihova zasluga. Kritički smjer njihovih poruka nastavio je živjeti u „rapu“ i hip-hopu. Punk nije odumro, transformirao se u različitim smjerovima u nešto novo i drugačije. A The Clash su postupili iznimno čisto i pošteno. Nisu se reformirali novim članovima, nisu nastojali unovčiti prošlost. Kako nisu bili na turneji otkad je izbačen Mick Jones 1982., sa smrću Joe Strummera 2002., sve se prirodno završilo.
Za roman Frodea Gryttena ne može se reći da izostavlja sve te činjenice, dapače, uzima ih u obzir, ali na način otisaka iz vanjskog svijeta. Jer ono što svi priznaju, pa i najkonzervativnije biografije sastava, jest osobiti odnos koji su članovi sastava njegovali među sobom. Bili su poput braće sa socijalnom sviješću i na tome se temeljio integritet grupe. Kad je jedan od njih otišao, pa zatim i drugi, grupa se zapravo raspala. I na tom integritetu Frode Grytten stvara cijeli zaplet bez zapleta, jer zaplet je izvan romana, u stvarnim činjenicama njihove stvarne biografije. Njegova literarna tehnika omogućava u četiri poglavlja prikazati odnos prema tom njihovu četveročlanom međusobnom bratstvu iz četiri kuta, pa se naposljetku virtualno stvara jedna zamišljena, pomalo nejasna, ali ipak raspoznatljiva kontura njihove posebne vrste zajedništva.
Prvo poglavlje je perspektiva glavnog člana Joe Strummera, vokala i gitarista, a ispripovijedano je u trećem licu jednine. Joe je nositelj najjačih poruka i ideja punk senzibiliteta, svega što Grytten može reći o njima u glavnim crtama njihove društvene pojave. I to u najboljem svjetlu, na vrhuncu karijere kad su došli osvojiti New York, 1981.godine, premda su već bili popularni u Americi, imali dvije turneje i prodali milijune ploča. Album „London Calling“ već je godinu dana osvajao Ameriku. Bilo je to vrijeme krize talaca u Iranu, osnutka prve televizijske postaje s vijestima CNN-a, Reaganove vladavine, vremena klimavog i otvorenog za budućnost, a Grytten drži da im je život bio zanimljiv i da ga vrijedi opisati. No, kako Joe uskoro umire, Grytten kao da se ne može s tim pomiriti, jer ga oživljuje u zadnjem poglavlju. Vraća vrijeme unatrag, na njihov prvi susret u bijednom londonskom skvotu i daje priliku Joeu da u maniri Jamesa Deana, buntovnika s razlogom, nastupi u punom sjaju svog revolta. Na stih pjesme „Dosadno mi je s tobom“ (I’m bored with you“), Joe dodaje dva slova, „s“ i „a“ pa pjesma koja je trebala pjevati o „I’m bored with you“, postaje I’m bored with ju-es-ej(USA). Istinito ili ne, efekt je veličanstvena pobjeda Gryttenova punk dramatskog (dramatičnog?) stila. I finale je logičan izlazak na ulicu, premazivanje izloga slastičarnice američkim sladoledom. U svojoj genijalnosti Joe Strummer je neiscrpiv, kao da poručuje pisac.
Drugo poglavlje i druga perspektiva je gitarist Mick Jones, onaj kojeg su nakon bubnjara Toppera izbacili iz sastava jer se, navodno, previše pravio važan i htio biti zvijezda. Kad se Joe pokajao i pozvao ga natrag, bilo je kasno. Mick je već osnovao svoj novi band i nastavio stvarati hitove. Micku se pisac obraća s „ti“, u drugom licu jednine. To mu omogućava da s njim postupa kao s utvarom, smješta ga gdje hoće i kad hoće, sugerira mu što osjeća, sad je ovdje sad tamo, kao da oponaša odnos prema publici. Kao da se obraća svom drugom Ja ili daje upute za ponašanje nekom bliskom, koga dobro poznaje u svemu osobnom. Upravlja njime kao crtama u animaciji lika. Kao da ga želi probuditi iz sna podsjećanjem na živopisne i slikovite činjenice u njegovu životu. Kako bi one, povezane, i smještene u različita vremena, postale posebne točke krokija, nacrta osobnosti.
Razgovara s Mickom kao da na svaku njegovu tvrdnju nacrtani lik potvrdno klima glavom i kaže: Da, tako je bilo, ili, baš sam se tako osjećao – sve kako bi se pripovijedanje nastavilo. Koliko u tome uspijeva kazuju njegove sažete, moćne metafore kada, poput jednog krika, izrazom za jedan Mickov solo “iskrvario je cijelo svoje djetinjstvo“ oponaša metodu punk žestokih akorda na gitari koji su uvijek zvučali kao odijeljeni, svaki za sebe, uvijek novi udari zvuka. Gryttenov stil je oslonjen na kondenzirane metafore koje su poput kratkih, oštrih i napadnih kadrova filmskih najava, tzv. trailera; ostavljaju čitatelja zatečenim, ali ga ne odbijaju. Mick je Gryttenu očito važan, ne obožava ga kao Joea, ali i Mick je nositelj kemije tog njihova međusobnog bratstva. Kad su izgubili Micka, sastav je prestao postojati napola, a s gubitkom bubnjara u potpunosti. Zato mu je Mick bliži, jer se prvi udaljio.
Treće poglavlje je promjena očišta za osvjetljenje ideje iz trećeg kuta, onog basista Paula Simonona. Njemu je namijenio kombinaciju trećeg lica jednine, On s Mi, dok je sa svojom djevojkom Pearl. Basist je prikazan u teškoj situaciji, opisuje se noć u kojoj strepi za život djevojke. Kako se tu, u romanu, pojavljuje već treća djevojka, čitatelj uočava namjeru pisca da likove poveže u neki vjerni savez. Pa iako je Mick doista bio u suradnji sa svojom djevojkom Ellen Foley, Grytten Joeu daje Gaby, a bubnjaru Tooperu kujicu Batty. Metafora jedne ljubavi služi ovdje kao supstitut za vjernost idealima. Gryttenu očito nije smetao ugovor sa CBS-om od 200 tisuća dolara predujma. Svakako, lijepo je vjerovati da su bili odani idealima, ali jedan od menadžera turneje grupe The Clash, Johnny Green, tvrdi: „Bilo je puno djevojaka, monogamija nije dolazila u obzir.“ The Clash su znali da uspjeh odvlači od publike i prakticirali su open-back-stage politiku i takvi su i namjeravali ostati nakon što su postali slavni, pa je ono što kaže Johnny Green vrlo vjerojatno.
S četvrtim poglavljem posvećenim bubnjaru Topperu Headonu, silazna putanja zajedničkog bivanja i sviranja polako se primiče dnu. Gryttenu je moguć samo vrlo skučen krug komunikacije: djevojke, menadžeri, usputni susreti sa zvijezdama filmske i glazbene industrije,Robert De Niro, Bono Vox. I pas za Toppera koji se ne može otrgnuti drogi. S obzirom na to da hrabro ulazi u intimu živih ljudi, Grytten mora fabulirati na poznatome i vjerojatnome, onome što se doista i moglo odigrati u ozračju tadašnjeg senzibiliteta. Ako i nije bilo tako, moglo je biti. Toppera pratimo tijekom jednog dana, a Joe se i tu pojavljuje kao „deus ex machina“ da spasi Toppera, iako uzalud. Grytten kao da i tu žali za Topperom, jer Topper Headon je autor hita „Rock the Casbah“ i, da je ostao u grupi, hitova bi sigurno bilo još. I tu kao da odzvanja stih Byrnove pjesme „And you ask yourself?“, kao ključno pitanje knjige : jesu li bili sretni? Ili su se samo utopili u svakodnevici glazbene industrije? No, odgovora nema, jer sva četiri poglavlja su psiho-roboti, nacrti sreće prema poznatim detaljima. I na samom kraju, u tom četvrtom poglavlju, stvar se hladi i vraća ponovno na treće lice jednine, On.
Zatim slijedi povratak Joea Strummera u završnom poglavlju romana i početnom poglavlju povijesti nastanka The Clasha. Priča se zatvorila poput prstena. Frode Grytten je vrstan pisac i, da nije, ovakav pokušaj ocrtavanja individualnosti živih ljudi iznutra teško da bi uspio s tolikom snagom i vjernošću poslužiti u stvaranju zamisli bratstva i integriteta, kohezije grupe. Ako je i bio obožavatelj The Clasha, poput momka u filmu „Rude Boy“, danas to Frode Grytten više nije. On je pisac koji s likom može što hoće, kondenziranih metafora, konzistentnog stila i odličnog promatračkog dara. I sve to u službi ocrtavanja, približavanja senzibiliteta jedne generacije s porukom. Ta je poruka bila djelomično i individualno artikulirana, ali neusmjerena, i kao takva prihvaćena i oponašana. Ono što je bilo usmjereno jest emocionalna uzbuđenost, razjarenost, geste i energija otpora s lakoumnom drskošću. U to su polagali svoju snagu, u prodornost uzvika i krika, u jezik tijela i izravne poruke koje su dobacivali svijetu. Izvor glasnoće nisu bile distorzirane rastvorbe podređene amalgamu emocija jada, nelagode, straha ili očaja. Nisu bili rolling, nisu se kotrljali i prilagođavali uvijek iznova, niti su bili otporni, nisu bili kameni „Stones“. Bili su mekani, osjećajni, daroviti, ali skvrčeni u sebi. Namjera im je bila da se utješe i sami sebe ohrabre, da daju sami sebi vrijednost i legitimitet opstanka, što je svakako i opća ljudska težnja i postojala je otprije, premda ne tako isključiva, a poslije se preselila u hip-hop, rave i gotovo potpuno u rap. Repanje je prihvatilo akumulacijski postupak i vokal podredilo elementarnoj ritmičkoj formuli. Rap je interiorizirao kritiziranje koje je punk nepolitično, neposredno legitimirao kao slobodan umjetnički iskaz. Ne poetično kao glam-rock, ne estetično kao vizualni radovi, ne dramatično i varijabilno poput kazališta i performancea. Iskoristio je snagu izravne komunikacije punka i u tom je elementu punk nastavio živjeti u svom društvenom karakteru. Ali i u tom nastavku života manjkala je komponenta biti „za“, odabrati segment za koji se valja založiti da ga se, ne toliko promijeni, koliko najprije prethodno oblikuje i tako pridonese sloganu „promijeniti svijet“ koji Frode Grytten u više prilika pripisuje Joeu Strummeru.
Svijet se biološki mijenja svakim novim naraštajem, a oblikovanje stajališta teži većem i dubljem osvještavanju, a sve čemu svjedočimo posljednjih desetljeća nije nasljeđe punka. Ono što je ostavio u nasljeđe jest pravo da siromašni ili bez prave prilike u životu, klasno obespravljeni i slično, imaju pravo biti glasni i reći svijetu u lice što im se ne sviđa i pritom, ostati svoji. To je put kratkoga daha jer ili ide prema kreiranju i uspostavi mjesta za sebe u svijetu i društvenoj zajednici ili je osuđen na potonuće, u najboljem slučaju na životarenje projektirano društvenim položajem postojećim i prije pobune.
Otud rascjep s glazbenom industrijom koja sastavu daje njegovo mjesto na tržištu , prodaje ga kao robu pod svojim uvjetima. Ne prihvatiti velike izdavačke kuće znači ostati na početnoj, marginalnoj poziciji. The Clash su htjeli da ih se čuje, a za to im je bilo potrebno tržište, CBS, dvorane, naklade i izdavači. Taj odnos Frode Grytten nije osvijetlio, iako ga je dotaknuo. Ostavlja nas u uvjerenju da su the Clash nadmudrili CBS. No, na žalost nisu. Dobili su prva mjesta za let do zvijezda, punk zajednica ih se odrekla, a onda su podlegli zakonima natjecanja. Promjena bubnjara, za koju Frode Grytten drži da je bila fatalna za opstanak banda, pa zatim i gitarista jer Grytten čak stavlja te riječi u usta Joea Strummera, nije Joeova osobna pogreška, nego sraz njihova grupnog identiteta s očekivanjima koja se postavljaju pred band u usponu. To je slabost koju ni veći sastavi, poput Zeppelina ili Deep Purplea i drugih, nisu prebrodili bez padova. Suprotno onome što nas Frode Grytten navodi da vjerujemo. Ono što je točno jest da je ta promjena fatalno djelovala na njihov integritet, a njihovo je bratsko zajedništvo bilo srž i okosnica na kojoj se sve u bandu držalo. The Clash ne bi dalje mogli od točke na kojoj su postali „the band“, mega, super-grupa, jer tu su se zaljuljali, bili su kupljeni, bili su renegati – otpadnici. Ono protiv čega su ustali, kao Sex Pistols protiv svega što utjelovljuje ikona Franka Sinatre i manifestno to nazvali moj put „My Way“, ako vodi do popularnosti, nameće logiku opstanka banda kao glazbene senzacije,oslanja se na unutarnju koheziju glazbene grupe,a to ako je i postojalo na prijateljskoj, društvenoj razini, nije postojalo na razini glazbenog stila. Kad im se ta čarobna kutija otvorila, bila je prazna. S nekoliko dragih kamenčića, u vidu energičnih, nadahnutih pjesama. Nažalost, one nisu poslužile The Clashu da se posvete svojem glazbenom potencijalu, to im je bilo sredstvo društvenog, prijateljskog saveza, umjesto da im bude cilj. A to glazbena industrija i tržište ne toleriraju. Biti čudak nije nepoznato za tržište zabave, čak niti biti najglasniji ili najpopularniji čudaci s obje strane Atlantika. Takvi nisu mogli znati kako na vrhu ostati, napraviti drugi ili treći korak. To Frode Grytten ne može promijeniti, ali trudi se dati im auru lojalnosti i vječnosti, prikazujući svu četvoricu svirača originalne postave kao ljude jedne ljubavi. Jednog smisla. No, mi to ne možemo znati izvana. Jesu li oni svojom vjernošću djevojkama, psu ili bubnjevima, tom metaforom za misiju, tu misiju doista i imali, u to se može vjerovati, ali metaforom se ne može dokazati. Ta je piščeva odluka karakterizacije dosjetljiva i vrlo toplo ljudska, ali smještena u njihovu privatnost gdje i ostaje, tako da objekt misije definitivno izmiče. Bili su vjerni i odani, ali čemu? Frode Grytten odgovara samo poetično na pitanje kome su bili posvećeni,(Gaby, Pearl, Ellen i pas Batty), ali ne i čemu. Kaže kroz usta Micka Jonesa iz 1981. godine: „Ako ljudi hoće zabavu, onda neka sjede doma i bulje u televiziju. Ako se žele angažirati svijetu, onda je rock’n’roll pravi put“. Danas je pitanje šire: put ka čemu? Nedostaje vanjska komponenta, baš kao i poruka u cjelini, bez odavanja smjera u kojem bi se nešto htjelo oblikovati na nov način. Time je Frode Grytten doista je napisao roman koji se podudara s punkerskim senzibilitetom. Pomalo autistički, ostaje unutra, unutar psihe, ne nalazi most do ljudi izvan svog zadanog kruga. Ne premošćuje granicu između sebe i drugih. Romantičari stotinu godina poslije romantizma, još jednom utvrđuju granicu između svijeta koji im je tuđ, ali i oni ostaju tuđi svijetu, tako da se nije dogodila asimilacija ili utjecaj. Doduše, ne ostaje sve kako je bilo, netko je doista zapalio kuću, ali svoju, i izgorio u tom naporu. Lijepa i smjela metafora čini se najtočnijim komplimentom sastavu koji je imao potencijala za dobru glazbenu karijeru, ali ih je karakter njihova spontanog, društveno otvorenog nastupa isto tako spontano povukao natrag, iza pozornice, gdje su se raspršili. Nisu potonuli, niti se ofucali, nisu se unovčili. Raspršili su se poput iskri i daška vrućeg pepela. Ostavili su trag nečeg silovito obećavajućeg i na toj istinitoj promjeni je roman Frodea Gryttena stabilno i bezbrižno usidren, i ne pokušava ponuditi više od toga. Iskreno i hrabro zastupa vrijednost takvog načina samorealizacije i u tome uspijeva na više razina. Nadasve kaže nešto o sebi: i ja sam takav, ja to znam iznutra, zato i mogu pisati o tome, a za čitatelja takav vodič kroz osobiti i komplicirani senzibilitet predstavlja pouzdanog i vjerodostojnog pripovjedača. Donekle bez šarma, ali to je još jedna punk sigurnosnica na ovom peterodijelnom umjetničkom „badgeu“, pričvršćenom na rever pisane povijesti rock’n’rolla.