Autobiografija NEILA YOUNGA
„Budi najbolji, ili nestani!“- parola je koju je Neil Younga vodila cijeloga života i postala njegov credo, iako je potjecala od jednog od njegovih najbližih suradnika. I danas, kada je napisao i nastavak svoje autobiografije, doslovno posvećen auto-biografiji tj. izrazu njegove velike zaljubljenosti u automobile, osjeća se da je taj moto kao bio stvoren za njega.
Neil Young, kao i svi velikani svojega doba, privlače publiku u raznim stadijima njihova života i svaki slušatelj stvara svoj odnos sa glazbenikom, svoj dio vlastite biografije u kojoj glazba i stihovi ovog Kanađanina nalaze svoje mjesto, često vrlo zaštićeno i sigurno od urušavanja, te ga prate dalje na njegovom kreativnom putu.
Danas je moguće iz obilja kvalitetnih biografija doznati gotovo sve o životu i radu Neila Younga, ali, što nije nevažno, i tome ćemo se vratiti kasnije, i vidjeti njegove nastupe na internetu, no, čuti ga se može samo u rezoluciji zvuka koja nije dovoljno dobra a promjeni takvog stanja se Neil Young posvetio svim svojim snagama. Tako današnji ljubitelj glazbe ima uvid u neke od veličanstvenih trenutaka kako njegove karijere tako i perioda života, njegovih, ali i naših, njegovih suvremenika, koji smo Woodstock, nastupe CSNY, Crazy Horsea, duete sa Bobom Dylanom, svirku sa Led Zeppelinima ili Pearl Jamom, doživljavali sa patinom godina koje su im prethodile, a oduševljenje je bilo zasnovano kako pripadnosti generaciji (Young je rođen 1945.) tako i osjećaju zajedničkog trenutka epohe u duhu vremena koji je markirao pojedino desetljeće.
Danas nije moguće rekreirati vrijeme u kojem je svaki novi vinil i LP ploča bio senzacija i duhovna hrana sama za sebe, ali je moguće kroz Youngovu vitalnost danas kada ulazi u sedmo desetljeće života i odvažno zastupa obranu života na planetu i pruža podršku američkim farmerima, ili doprinosi razvoju odgojnih ustanova za djecu sa posebnim potrebama, osjetiti s koliko je tek vitalnosti ušao u svijet umjetnosti kada je imao dvadesetak godina. Uostalom, You Tube je dostupan danas svakome da provjeri kako je 1971. izvodio svoju, tada, novu pjesmu „Searching for the Heart of Gold“, koja je postala evergreen kao i mnoge druge pjesme, koje bi, poredane kao mega hitovi, ispunile barem tri sata neprestane svirke.
Ono što niti mi, njegovi suvremenici, niti kasniji fanovi ili današnji slušatelji, ne možemo iz javnih podataka doznati je Youngov odnos prema svemu u svijetu glazbe i svijetu kao takvom, da nije odlučio pisati prozu i to u vidu autobiografije, nasumične, spontano motivičke, poput ideja za pjesme. Njegov je otac bio pisac i na to nas podsjeća svaki put kad komentira svoje pisanje autobiografije koju je, po vlastitom priznanju počeo pisati uslijed gubitka inspiracije za pjesme, a kao razlog tome navodi da je početkom novog tisućljeća prestao piti, drogirati se i pušiti. Iz zdravstvenih razloga, jer od djetinjstva se borio sa različitim teškim zdravstvenim tegobama i uvijek ih uspješno nadvladavao, budući je bio discipliniran, ma kako to čudno zvučalo. Ali jest. Jedan vid te discipline je strast za modelima malih željeznica za čiju izradu i pogon treba velika koncentracija i pažljivost. Pričajući o toj svojoj strasti, Neil otkriva očinski dio sebe koji nježno brine o bolesnom sinu za čiju zabavu i njegu uvijek ima puno ljubavi i vremena, a izrada i održavanje malih željeznica je jedan način da ga zabavi, a ta je okupacija Younga odvela do pomaganja tvrtki koja ih izrađuje pa čak i do kupnje vlasništva nad kompanijom kako bi ona nastavila rad.
Druga strast koja nije toliko vezana za obitelj, bilo oca i majku koji su mu, kako tvrdi, bili velika potpora u njegovim glazbenim zamislima i prvim koracima u javnim nastupima, su automobili. S ove strane Atlantika, strast za velikim automobilima je rijedak luksuz, dok je to u Americi pedesetih , šezdesetih pa i sedamdesetih godina bila uobičajena stvar. Radi se o velikom kontinentu na kojem treba prelaziti velike udaljenosti i vozilo mora biti dovoljno kvalitetno i prostrano da bude ugodno za vožnju. Osim tih nužnosti, doista su neki poznati glazbenici opjevavali svoje automobile ili su u pjesmama o ljubavnim vezama spominjali svoje Cadillace i Buickove, pada mi prvi na pamet Ry Cooder, a nekima će možda prvo pasti na pamet film preveden u nas kao „Auto smrti“, originalno „Zabrisky point“, koji su bili izraz nekog kulta koji je europljanima nemoguć iz više razloga, a i nepotreban. Na Balkanu je to bila egzotika koju je trebalo istraživati u časopisima i filmovima. Tako Neil Young, započinje karijeru s grupom, tj. bandom, u mrtvačkim kolima, što je doista bizarno na prvi pogled, ali praktično na drugi pogled, jer u takav furgon stanu sva glazbala, zar ne. Ništa neobično, zapravo, ako to gledate sa praktične strane. A i jeftinije je. I to nije jedini put da se Youngov band poslužio pogrebnim vozilom. Kasnije izrađuje specijalne autobuse u koje ugrađuje dijelove klasičnih limuzina iz 50-tih., i da vas dalje ne zamaram, čitajući Youngovu autobiografiju shvaćate da su automobili, željeznice, digitalni zvuk i glazba sveto četverstvo u njegovom životu i preostaje vam laka odluka: ili ćete ga slijediti dalje do njegove druge biografije o autimobilima, netom objavljene, ili ćete iz nekog razloga pratiti tijek misli ovog umjetnika i doznati u detalje kako je to bilo među njegovim glazbenicima iz grupa Buffalo Springfield i Crazy Horse, onim najvažnijim bandovima koji su bili bitni u njegovoj karijeri. Upoznat ćete važne suradnike i poneku djevojku, ali i osjetiti koliko je Neil Young pronicljiv i dobar vođa banda koji je znao s kim i kada treba raditi, nepomirljiv prema nesuglasicama, ali i zahvalan svima onima koji su mu pomogli u životu, a više ih velike većine, nema među živima. Mnogi od njih su se predozirali, kao npr.legendarni Jack Nietzche koji mu je pisao prvi aranžman za orkestar, a neke je prebrzo potrošio zahtjevni život estrade i neprestanih turneja. Biti stalno na putu znači da morate nečim putovati, pa Youngova ogromna zbirka old-timera specijalnih i Deluxe serija ne čudi, pogotovo ako nemate drugih prohtjeva.Ja sam kod petnaestog ili šesnaestog automobila prestala brojati njegov vozni park, premda vjerujem da svaki od tih čudesnih primjeraka je original, često ručno izrađen i u dobrom stanju. No, ta priča o limuzinama ima svoj razvoj. Neil Young je putem te strasti došao do zaštite okoliša, pa je posvetio puno vremena i investicija da omogući jednom svom ljubimcu da provozi na električni pogon.
To je privatni svijet Neil Younga, borba s bolestima, automobili i glazba, ali to ipak nije tako jednostavno. U toj priči koja jednostavno teče jer se vjerojatno tako jednostavno izvana gledano, i odvijala, kriju se mnoge podvodne stijene koje je Neil Young, od dolaska u Kaliforniju krajem šezdesetih do danas uspješno izbjegavao, a koje su potopile mnoge zvijezde i velike američke muzičare. Da je opstao u raljama glazbene industrije očito može zahvaliti svom zapravo ustrajnom i tvrdokornom temperamentu jer i sam priznaje da slovi za čovjeka s kojim je teško raditi, a neki ga opisuju kao čovjeka milog i ugodnog iz daleka, a zastrašujućeg izbliza. Meni se čini znajući ga po glazbi i nakon čitanja biografije da se jedno sigurno dade zaključiti: Neil Young je radio samo ono što doista iskonski voli i to beskompromisno. Nikada se nije dao skrenuti s tog puta. Onim čitateljima koji imaju iskustvo sviranja u bandu, ili iskustvo rada u studiju, Youngova je biografija predragocjena jer je prožeta opaskama velikog muzičara i znalca koji u nekoliko riječi zna stvoriti sliku o nekome svome suradniku, koji upućenome u Youngovu glazbu i američku glazbu općenito, zaokružuje portret te osobe i donosi mnoštvo informacija. Oduševljenje telecaster ili stratocaster gitarom, ili zapažanje da u zajedničkom nastupu su na sceni tri Les Paul gitare, to su detalji intimnog života muzičara i vjerujem da je taj aspekt ove autobiografije doprinio da se ona nađe u vrhu popisa najbolje prodavani knjiga u Americi. Ali i u tom segmentu i kod te teme Young je reduktivan. Kao što nikada ne spominje svoje legendarne nastupe koji su mu donijeli slavu svjestan slike koju je o sebi time stvorio u javnosti, tako i u odnosu prema svetom oltaru umjetnika-gitari, naizgled škrtari s pojedinostima i ne hvali se tipovima ili cijenama. Kad uopće govori o gitari, to je zbog objašnjenja svojih ideja i stila koji je upravo tada mijenjao ili iskušavao. Za njih je, naravno, vezan kao i svi veliki gitaristi, Page, Clapton, Beck i drugi., ali nije fetišist. Nije fetišist ni prema automobilima, iako se to s ove strane Atlantika, tako čini, ali američki će čitatelj drugačije doživjeti Youngovu ljubav prema stanovitom Cadillacu ili nadimcima koje je davao automobilima, i zašto je na neki koncert išao baš autom zvanim Crna kraljica.
Neil Young voli stvarati i graditi, tako on sebe tumači i slušajući ga, jer to je pravi opis njegove autobiografije budući je piše kao da daje intervju ili odgovara na neka pitanja iz publike, mi mu vjerujemo sve više, pogotovo kada u svojim pedesetima postaje filantrop, razvija ideju o održanju zdravog života, gradi električne automobile i, sada dolazimo na najbolniju točku njegove karijere, čini sve moguće kako bi bez rata sa velikim kompanijama poput Applea koji imaju više novaca nego cijela Amerika zajedno, omogućio korisnicima interneta da dožive glazbu u punom tonskom spektru, a ne u reduciranom opsegu na tek 15 ili čak 5 posto prvobitnog zvučnog spektra što je najčešće slučaj sa svim glazbenim portalima i formatima Mp3. Ova njegova akcija, a on na to ima pravo i ima sredstva, može doista učiniti nešto za glazbu, jer je zbog reduciranog spektra tona, glazba na internetu i u digitalnoj tehnologiji doživjela uništenje i time odvajanje od publike zbog uništenja načina na koji je tisućama godina bila prije digitalnog signala. Slušati nekoga na koncertu uživo ili na Spotifyu nema ni približno istu vrijednost i ta je tehnološka promjena suptilnome Youngu najteže pala. Hoće li njegov projekt Puretone zaživjeti i hoće li kompanije imati sluha vidjet ćemo, ali da je Young u pravu, to znaju svi glazbeni autori na svijetu.
Neil Young je veliki dio svoje karijere bio primjer pravog sjeverno američkog umjetnika i to pravog i velikog, originalnog umjetnika. Bilo da svira solo, s gitarom ili usnom harmonikom, ili „praši“ sa Crazy Horseom i pjeva Hendrixa, Neil Young je godinama pokazivao da može sve više i više i sve jače i da rock’n’roll ne može umrijeti, kako kaže u pjesmi koja slavi punk i njegovoga kralja Johnny Rottena, i da njegov talent nema granica, osim fizičkih. Uzlazna linija utjecaja koji je vršio na svoju glazbenu okolinu, a ta odabrana okolina opet sve dalje i sve šire je bila toliko jaka da je Kurt Cobain u svom oproštajnom pismu citirao stih iz pjesme Hey,hey,my,my: Bolje izgorjeti nego izblijedjeti, što je inačica same osnovne uzrečice rock’n’rolla da se na kamen koji se kotrlja ne hvata mahovina. Neil Younga su uvijek i svugdje shvaćali ozbiljno.
U „Teško održavanom miru“, autobiografiji Neila Younga, nećemo naići na paradu slavnih iz žute štampe, već na brojne prave veličine američke glazbene industrije i glazbenog života, od Willyja Nelsona do Brucea Springsteena i, naravno Boba Dylana, ali i na Billa Grahama, koji je u svoje doba bio guru glazbene generacije Woodstocka, te mnoštvo velikih grupnih i studijskih muzičara koji su bili važni za zvučnu sliku epohe u kojoj su stvarali. Nigdje nisam naišla na tako koherentan opis tzv. Zvučnog zida Phila Spectora koji je nadasve važan dio povijesti rock’n’rolla, kao u jednostavnim opisima rada u studiju sa zvučnom komorom, kako ju je opisao Young.
Internet je od Neila Younga, kao uostalom i od mnogih drugih, stvorio planetarnu zvijezdu, ali zvijezdu sa pokrićem: Neil Young je u četrdeset godina svoje karijere objavljivao po najmanje jedan album godišnje, i pri tom svaki album promovirao na turneji i nastupima na otvorenom ili u najpoznatijim koncertnim dvoranama. Međutim, ono što autobiografija otkriva je zapanjujuće: Young je stvorio toliko pjesama koje su snimljene, a nikada izvođene ili objavljene, da će sređivanje njegovog arhiva, sigurna sam, donijeti obilje nove glazbe, kako njegove tako i pjesme Johnny Mitchell, CS i Nasha, a možda i neke sasvim nove i nepoznate glazbene suradnje. Young je bio i ostao plodan i originalan kantautor, raznolik i svestran, sposoban izraziti svaki aspekt glazbe Sjeverne Amerike na poseban, iskren način, pa se njegovi poklonici mogu naći u gotovo svakom žanru, od folka, protestne pjesme, lirskih balada, intimističkih pjesama, do rock’nrolla, bluesa i čega god hoćete. Njegov je asimilacijski talent izniman i uvijek je znao svojom autorskom porukom biti iznad žanra i prilagoditi ga svojoj ideji.
Bilo bi idealno da sve ono što će njegovi arhivi otkriti bude dostupno na internetu u spektru čistog zvuka sa svim opsezima pojedinih aranžmana, a ne u minimalnom, linearnom i spljoštenom izdanju šturih frekvencija koje često paraju uši. Njegov zadnji hit kaže da to ovisi o njemu i nama. I pita: tko će ustati da obrani planet Zemlju i učini nešto za bolji život na planetu, i tu se na svom zadnjem albumu „Storytone- Deluxe“ ponovo pokazao kao izraziti sintetičar koji bilo da nastupa sam sa gitarom ,sa rock grupom , uz simfonijski orkestar, ili Big band, glazbeno nadmašuje sve stvoreno u danom trenutku u smislu sinteze stilova u službi jasnih pjesničkih poruka. Prisjetimo se motta koji navodi u svojoj autobiografiji: Budi najbolji, ili nestani! Još ga se uvijek pridržava.