David BYRNE: SVE O GLAZBI
HOW MUSIC WORKS
Todo Mundo 2012.
Prijevod: Planetopija 2014.
Tekst Đurđa Otržan
David Byrne, mnogim je naraštajima najpoznatiji kao frontman pop-art-rock grupe Talking Heads. Prije tri je godine objavio knjigu pod naslovom How Music Works, u okviru svoje izdavačke kuće Todo Mundo . To je njegova deveta knjiga, a Planetopija iz Zagreba ju je recentno prevela i stavila na tržište prošle godine pod pomalo „žutim“ naslovom „Sve o glazbi“.
Mnogi plodni i dugovječni stvaraoci nanižu u svojim biografijama toliko radova da recenzenti i izdavači, također, imaju nezgodan zadatak da značaj takvog autora komprimiraju u svega nekoliko rečenica, što je, koliko nezahvalno, toliko i nedostatno. No, s ovom knjigom je stvar donekle drukčija.
Oba pokušaja da se na koricama knjige opiše tko je David Byrne, ne ispunjavaju zadatak, pogotovo ne za onaj naraštaj recimo 25-godišnjaka, koji su se tek rodili kad je slava Talking Headsa bila na vrhuncu. Tek sama knjiga koja je kao i Byrneova internetska stranica posvećena glazbi, ispunjava u dovoljnoj mjeri ovaj zadatak i to na 350 stranica gustog, intrigantnog teksta.
U zahvalama na kraju knjige Byrne priznaje da nije želio popunjavati imaginarnu policu ljubitelja glazbe još jednom memoarskom knjigom ostarjelog rockera, i to u punoj mjeri uspijeva. Naime, sa iskustvom od osam objavljenih knjiga prije ove, Byrne je stekao rječitost i duhovitost dobrog kolumnista, esejista, a nadasve istraživača, koji i pod velikim naslovima velikih tema, kao što je Harmonija sfera, piše o onome što je on istražio i do kojih je zaključaka došao.
Ovo nije knjiga za muzikologe niti za površne čitače trač rubrika iz povijesti rock’n’rolla. Ovo je opsežna enciklopedijska studija o glazbi koja će mnogima dobro doći da iz nje uče, da se upoznaju sa radom Davida Byrnea, da stvore sliku o razdoblju procvata Novoga vala u anglosaksonskome svijetu i svijetu uopće, o nastanku i proizvodnji world glazbe i o mnogočemu drugome, ali nadasve može biti korisna samim stvarateljima glazbe da znaju što je glazbeni svijet prije njih iznjedrio, kako je sve to bilo financirano i kako se ubuduće održati u industriji glazbe. U tom smislu, ovo je jedna od vrlo rijetkih knjiga koja u potpunosti opravdava brojne pohvale tiskane na omotima knjige, premda svaki od recenzenata piše iz svog ugla gledanja, ovisno o tome kojem žanru pripada.
Navodimo originalni naslov knjige koji bi preveden glasio: Kako glazba djeluje radi toga što postojeći naslov hrvatskog izdanja Sve o glazbi, sugerira ambicioznost i preuzetnost koja je Davidu Byrnu kao osobi toliko strana, da ga samo originalni naslov može vratiti u kolosijek. Iako Byrne doista zna mnogo i to utemeljeno i znanstveno točno, iako je vrhunski intelektualac i plodan i svestran umjetnik, nije mu namjera bila zapanjiti čitatelja ne bi li nakon čitanja te knjige mislio da zna sve o glazbi, već prvenstveno dati odgovore na to osnovno retoričko pitanje i prikazati primjerima u vremenu s raznovrsnim likovima, postulat, „kako glazba djeluje“. Toliko u obranu Byrneove skromnosti koja je zapanjujuća s obzirom na svjetsku slavu koja nepomućeno traje više desetljeća,a malo više svjetla na smisao ove knjige koja omogućuje multidisciplinaran pristup.
David Byrne je rođen 14. svibnja 1952., i pripada generaciji autentičnih rock-stvaratelja koji sada, u ovom desetljeću, mahom pišu memoare, stvarajući tako novu, teoretsku fazu rock’n’ rolla. Byrne je svoje memoare pretvorio u izvješća o radu na snimanjima i u neku vrstu producentskog podsjetnika i priručnika za svakog tko želi znati kako je stvarana glazba za njegove bendove , 8 studijskih grupnih albuma i potom, od početka 90-tih godina do danas, 9 solo albuma. Uz to, da podsjetimo, i 9 objavljenih knjiga, uz nebrojene suradnje na filmovima, video i arhitektonskim instalacijama, do aktivizma i zagovora zdravoga života koji je najbolje dokumentiran u zabavnom štivu njegovih biciklističkih dnevnika, ali i u kolumni o biciklizmu u New York Timesu.
Byrne je osnovao grupu Talking Heads 1975. godine sa svojim prijateljem Chrisom Frantzom i njegovom djevojkom Tinom Weymouth koju su posjetitelji njihovog nastupa u Zagrebu oduševljeno prihvatili kao vrsnu basisticu, iako je u početku rada Talking Headsa ,Tina bila samo Chrisova djevojka, koju su, Byrne i Chris nagovorili da naučio svirati bas-gitaru, jer nisu mogli naći zadovoljavajućeg instrumentalistu u tadašnjem East Endu.
Grupa Talking Heads je bila izuzetno uspješna s obzirom na art-rock opredjeljenje, koje ja sredinom 70.tih bilo na vrhuncu nadahnjujući svojim djelovanjem i europsku glazbenu scenu, a razlikujući se od glamuroznog rocka Lou Reeda i Davida Bowiea, bivajući na neposredan način bliže običnom posjetitelju barova ili koncerata koji bi došli slušati glazbu svog vremena i slušati o problemima koji su i njih tištali.
Byrne to razdoblje opisuje kao glazbenički pokret koji je znao samo jedno: da ne želi svirati kao generacija prije njih, i da ne žele pjevati o temama generacije prije njih. Iako su učili od ritma i bluesa, i bili dio pop-kulture, njihova se estetika ni na koji način nije oslanjala ni na Las Vegas i Franka Sinatru, ni na Elvisa Priestleya i etablirani rock. Također, nisu htjeli biti povezani sa tzv. visokom kulturom i dan danas, Byrne zagovara rad s amaterima, jer tvrdi s pravom, da je sva glazba nastajala anonimno i iz ljubavi za glazbu, a ne zato da bi netko tvrdio da njihova odabrana glazba vrijedi više. Byrne kaže „želim stvoriti dojam (ovom knjigom) da je svijet glazbe širi od mog vlastitog iskustva, ali i da je moje iskustvo također značajno.“
O svom iskustvu na sceni Byrne govori u čak pet poglavlja; Moj život na sceni, Tehnologija oblikuje glazbu- analogno i digitalno, U studiju za snimanje i Suradnje, dok 7. poglavlje obrađuje Poslovanje i financije i doista je nezaobilazno štivo za svakoga tko se želi baviti glazbom u današnjoj post-industrijskog eri. U osmom poglavlju Kako napraviti scenu, detaljno je opisan proces i osnovni preduvjeti kako se u nekom središtu grada može stvoriti plodno okruženje za nastanak nove glazbene i art-scene,a predzadnje je poglavlje posvećeno temi amaterizma. U zadnjem poglavlju sama glazba triumfira u Byrneovim vrhunsim inteligentnim zaključcima o djelovanju glazbe u okviru najšireg i najstarijeg sustava Glazbe sfera. No, u svemu je tome poučno i najbitnije prvo poglavlje u kojem Byrne razmatra tzv. Stvaranje unatrag. Osnovna i u praksi utemeljena premisa da stvaramo za već postojeće forme koje postoje na glazbenome tržištu i u hodu ih modificiramo ,opravdana je iznošenjem pojedinosti iz Byrneovog vlastitog rada koji je suradnjom sa Brian Enom početkom 80-tih, briljantno i antologijski pokazao u albumu „My Life in the Bush of Ghosts“. Taj je album jednom za uvijek oslobodio glazbenike i glazbene autore diktata kantautorstva (na albumu nema ničeg što su Byrne ili Eno, skladali u klasičnom smislu te riječi, niti pjevali, već je to prvenstveno studijski rad kao alat komponiranja sa nađenim materijalom (glasovima i govorima propovjednika ili političara sa radijskih valova) , te ono što Byrne naziva „Rad iz ničega“.
Lakoća s kojom Byrne tumači i opisuje najsloženije postupke u radu u studiju zadivljujuća je a govori o njegovom velikom iskustvu kao i o visokom stupnju svijesti o onome što radi umjetnik tijekom procesa stvaranja i to može verbalno artikulirati kako bi svo to znanje prenio novim naraštajima i time svoj rad ugradio u život glazbe i bio koristan za buduće stvaratelje.
1989., Byrne započinje solo-karijeru, a Talking Heads su se ugasili i ustupili mjesto raznim drugim postavama glazbenika koje je Byrne koristio u daljnjem radu, uključujući i pojedine glazbenika iz Talking Headsa grupe koja je s vremenom bila narasla do 11 članova. U to vrijeme započinje prva suradnja sa Brian Enom, koja će se povremeno razgorijevati u različitim projektima, onako kako to u svom glazbeničkom napretku bude odgovaralo obojici velikih producenata. Ono što je Byrne razvio radeći sa Talking Headsima, trebalo je staviti u nove okvire. Byrne nije bio samo, kako sam sebe naziva ,„lajavi vokal“ ni tekstopisac, on je bio spiritus movens, pokretač realizacije novih ideja, vodeći senzibilitet u grupi i u osmišljavanju turneja i studijskog rada ponašao se vizualno, kao kustos izložaba. Budući da je sam osmišljavao vizualni identitet, kako grupe tako i svih njihovih uradaka, od audio-vizualnih snimki, scenskog nastupa, dokumentarnih i art filmova, do usputnih vrlo značajnih urbanih instalacija, bilo je za očekivati da će sa Enom započeti potpuno nova etapa stvaranja i to je detaljno opisano u poglavlju prozaičnog naziva Rad u studiju.
Da je samostalan rad jednako vrijedan Byrne je dokazao radom na glazbi u filmu Posljednji kineski car Bernarda Bertoluccija, gdje je glazbu ostvario zajedno sa Ryuichijem Sakamotom, a suradnja sa Bobom Wilsonom, mu je osigurala trajno mjesto u povijesti američkog avangardnog kazališta. O tim suradnjama Byrne malo govori u knjizi, ali zato podrobno opisuje stvaralački proces na radu na musicalu temeljenom na životu Imelde Marcos,supruge svrgnutog filipinskog diktatora .
Byrne selektira materijal za knjigu ne prema slavnom repu koji poput kometa prati njegove uspjehe, već po novini i iznašašćima koje mu je stvaralački proces donio iz potrebe kao što smo već naveli da pokaže da je svijet glazbe širi od njegovog iskustva, ali i da je njegovo iskustvo jednako značajno.
Pretpostavljam da je i hrvatskom izdavaču Byrneovo glazbeničko iskustvo značajno, ali eto, ponovo se događa, kao u toliko mnogo prijevoda knjiga o glazbi, da i prevoditelju i kontroli prijevoda promakne da se glazbenički pojmovi nikada ne prevode doslovno. Primjer „niski B“ što je besmislica, a ako bi bio „sniženi b“tada bi već zadro u područje enharmonije i postao „mali a“.
Naime, ton „h“ kakvog ga mi poznajemo u hrvatskom nazivlju ne postoji kao „h“ u engleskom, već je uvijek „b“, pa kad se hoće ukazati na naš „b“ onda se ispred slova stavlja oznaka „flat“ što nije niski nego „sniženi h“, i tako postaje „b“, a ako bi bio „povišeni“ onda bi bio s predznakom „sharp“.
U hrvatskom se jeziku za glazbeno nazivlje rabe hrvatski ekvivalenti i frustrirajuće je kad se kao čitatelji pitamo; ako već nudite štivo o glazbi , (i to u knjizi tako bombastičnog naslova „Sve o glazbi“, onda smo i mi dužni reći sve o glazbi u knjizi zar ne), dakle, pitamo se, je li doista tako teško pitati Googleovog prevoditelja, ako već prevoditeljica ne poznaje osobno nijednog glazbenika, kako se kaže seventh na hrvatskom, jer bismo tada imali točan pojam „septakorda“ a ne sedmi akord, jer akordi ne slijede redne brojeve, već se u hrvatskom imenuju po intervalu, baš kao u engleskom, ali na latinskom i drukčije se strukturiraju-naime, dodaje im se status akorda.
Isto tako ne bismo imali zbunjujuća velika slova tonova koja su za engleski razumljiva, ali za hrvatski nisu, pa bi, da budemo u okviru C-dura na koji očito aludira autor, postala slijed malih slova „c-e-g-b“ i svaki bi početnik u glazbi shvatio da se radi o smanjenom septakordu C-dura. Šteta za takvu kompromitaciju u inače besprijekornom iako pomalo, kao što rekoh, predoslovnom, prijevodu.
Koristim također primjer prevodilačke slične ignorantske prakse kada je u televizijskoj emisiji o Danielu Barenboimu umjesto intervala kvarte i kvinte o kojima je pijanist i dirigent učestalo govorio, neprestano u prijevodu stajalo četverstvo i petorstvo. Žalosti što se stručni jezik, koji je, to se potpuno slažem sa laicima, vrlo obiman i složen, ne investira ni najmanji trud da se adekvatno usloži u cjelinu, kako bi se čitatelj koji je već privučen temom glazbe, osjetio kao kod kuće, a ne izbačen u nepostojeći leksički prostor.
U finalu knjige, kažem finalu, jer je knjiga dosita pisana kao simfonija, ili kao CD, neki nosač zvuka njegovog govora sa desetak glavnih tema, David Byrne se dotiče sadašnje pseudo demokratizacije glazbenog tržišta i zorno , opet, na svojim primjerima pokazuje sve teškoće koje će imati glazbena industrija, a time i stvaratelji i proizvođači glazbe, zbog procesa koji je glazbu vratio na sam sirovi početak gdje ona nastaje: u živoj izvedbi iz same ljubavi za glazbu onih koji je stvaraju i onih kojima se neka glazba sviđa.
David Byrne od 2005. vodi i svoj radijski kanal Radio David Byrne, pa putem interneta možemo zaključiti koja se njemu glazba sviđa. Ima tu afričkog pop-a, countryija, klasike, opere i filmske glazbe, a ukoliko više volite vizualne umjetnosti, putem Pace/McGill galerije iz New Yorka , zastupnika za Byrneove umjetničke radove na polju vizualnih umjetnosti, možete se upoznati npr. sa Zgradama koje sviraju, a taj je projekt također objašnjen u knjizi Sve o glazbi. Ta će knjiga, još od prve Byrneove knjige „Istinite priče“ također ostati poznata i neće izgubiti vrijednost, jer, ne samo da je to još jedno izdanje istinitih priča iz života s glazbom kao vokacije ali i načina življenja, nego je nadasve suvremeni leksikon, pouzdan i vjerodostojan u svim svojim aspektima poduke o tome kako je glazba živjela i djelovala na svoju publiku i proizvođače u drugoj polovici 20.stoljeća, kao i na prijelazu u 21., naše sadašnje stoljeće.