Euritmija, kao i svaka umjetnost, je potrebna čovjeku. Prije osamdeset godina, 1928.godine, jedan je liječnik iz Zagreba, Dr Stanislav Župić, to ustvrdio ovim tekstom koji je pred vama. Ustvrdio je to znalački, terapijski, sa neprijepornom upućenošću, pismenošću, širinom kulture i humanizmom za koji bismo mogli reći da je bio karakterističan za razdoblje između dva Svjetska rata, ali i osebujno individualan kao i svaki pristup ljudi koji su u to vrijeme upoznavali i prakticirali antropozofiju i čitali studije i izlaganja osnivača Antropozofskog pokreta Dr Rudolfa Steinera. Poput svog uzora, i liječnik Župić se uvrstio među pionire i osnivače antropozofskih nastojanja, djelujući kao utemeljitelj društvenih okupljanja koja su gotovo cijelo stoljeće kasnije postala ogranak Općeg antropozofskog društva kao Antropozofsko društvo „Marija Sofija“ u Zagrebu. Do danas se ovom tekstu ne može i ne treba ništa dodati ni oduzeti. On je, kako dokument vremena djetinjstva svjesne euritmije tako i ekonomično sažet, a ipak dostatno jasan opis važnosti i značaja primjene euritmije, pravilnog kretanja, za suvremenog čovjeka.
Euritmija je poput ostalih umjetnosti uvijek bila tu, uz čovjeka, ali ju je on od pradavnih antičkih vremena primjenjivao nasljedno, oponašajući, i više manje instinktivno, kao matricu, osnovu i temelj svekolikog djelovanja, i umjetničkog i onog prisutnog u bogoslužju- No, i dijete koje nauči govoriti, jednom vidi slova koja simbolički označuju glasove koje izgovara. Tako je u doba djelovanja Rudolfa Steinera, njegovim inicijativama za napredak čovječanstva došlo vrijeme da se osvijesti umijeće kreativnog kretanja u čovjeka, na način da ono postane opet izvorno djelatno i da slobodnom i svjesnom primjenom oslobodi čovjeka u rastućoj potrebi da pomogne sebi i svom tijelu koje je osuđeno na deklinaciju i silazak. Nakon što je uslijed nužnosti razvitka čovjek morao prihvatiti razum i upotrebnu inteligenciju da bi uopće opstao bez vanjske duhovne pomoći, tako se u današnje vrijeme, a to će biti slučaj još više u budućnosti, čovjek mora pozabaviti opstankom svog fizičkog tijela i privesti svijesti postojanje izvora iz kojeg se napaja i obnavlja naš organizam, a to je volja i mogućnost kretanja. Spori, dugoročni i nužni proces koji je pred nama.
Poput pravog liječnika, iskreno i direktno, Dr Župić je zapazio simptome propadanja i sušenja dinamičkih snaga u ljudskom organizmu još prije sto godina, a mi ih danas ne samo da zapažamo posvuda već smo ih i prihvatili kao ugrađenu nevolju s kojom ljudi ne znaju izaći na kraj. Prisjetimo se samo grozničave borbe pune odbojnosti i pakosti mladih i starih u tramvaju za sjedeće mjesto, pri čemu je važno to da i jedni i drugi teže da se sjedeći, prelome na dva mjesta: u kuku i u koljenima, umjesto da ne samo odvažno stoje nego da i imaju dovoljno elasticiteta u koljenima kako bi amortizirali vožnju punu kočenja, trzanja i slično. Umijeće jahača mađarskih stepa koji su jahali stojeći jednom nogom na jednom konju, a drugom nogom na leđima drugog konja, govori o dobroj upotrebi glasa U u njihovom organizmu, baš kao što i plivanje donosi dobrobit svakome tko to radi jer time obnavlja djelovanje glasa L i to rukama i nogama. Često se nevolji odumiranja koje se manifestira na bezbroj sitnih načina prilazi s krive strane, premda je težnja za pronalaskom „eliksira vječne mladosti“ aktivnija no ikada prije.
Možemo li zamisliti da budemo sami svoji vlastiti roditelji? Tako bi otprilike morali pristupiti proučavanju potrebe za euritmijom, kao onoj izvornoj znanosti koja nam omogućava stvaranje i obnovu snaga i pokretnih mogućnosti vlastitog organizma.
Dr Stanislav Župić je pišući kompendij koji je pred vama ispunjavao svoju hipokratsku obvezu: prinijeti lijek bolesnom čovjeku na osnovi uočenih i znanstveno pravilno procijenjenih simptoma. Po lijek je išao onom koji više zna od njega: Dr Rudolfu Steineru. Na nama je da preuzmemo odgovornost za vlastiti tjelesni bitak na Zemlji i slobodno izaberemo na koji ćemo se način boriti za vlastiti opstanak.
Đurđa Otržan, Hvar, srpanj 2007.
