Naš nam jezik omogućuje da više no drugim jezicima vidimo sličnost i blizinu dvaju fenomena. sjećanja i osjećanja. Jer zapravo neka mudrost koja je oblikovala zvukove našeg govora imala je na umu da kad se nečega sjećamo, najčešće nešto i osjećamo ili nas, dok nešto osjećamo, ćutimo, to pod-sjeća na prije doživljeno. Tako bi to bilo logički posvema točno i možda čak i obvezujuće, kad se osjećaji ne bi borili za samostalnost pa hoće dovesti na površinu, kad god uzmogne ono čega mu se drago sjećati, ili pak ono neugodno, odbacuje, potiskuje. To je ono čega smo najviše svjesni sa svakim udisajem i izdisajem, ili uzdisanjem, bilo od čežnje ili nelagode. Važnije je, međutim, elementarno sjećanje, jezika, gramatike, svega što znamo o sebi i svijetu. To nam je osnova za svakidašnji život. Bez toga bismo bili ovisni o nekome tko to sjećanje ima ili bismo bespomoćno očekivali neki spas, ne znajući tko smo. Čini se da nas sjećanje čini svjesnim bićima u njihovom kontinuitetu, i bez njega ne bismo bili svoji, ne bismo znali kako sebi reći Ja sam taj i taj, takav i takav, stvorilo me to i to što sam činio ili su mi činili. I kao da za sjećanje nije najvažnije osjećanje protoka vremena , kronologije. Da nas netko voli ili mrzi, znamo „naprosto“, ne biramo neki posebni događaj kojim bismo to znanje potkrijepili. Dijete i mladost sprema doživljaje da bi se imalo čega sjećati. No, kada nam sjećanje nije dovoljno da nas usmjerava na budućnost, na osnovu onoga što je bilo prije, kada započnemo potragu za sjećanjem, to više nije potraga za vremenom, kako bi rekao Marcel Proust, to je potraga za nečim što bi nam oživjelo osjećaj da smo to bili mi, to sam bio ja, kad sam bila svoja ili svoj, doživljaj za koji mogu reći da je moje djelo ili je potekao od mene. Međutim, veliki dio današnjeg događanja nije potekao od nas, već nam je podastrt kao činjenica koju trebamo uzeti zdravo za gotovo. Vezu sa sobom, moramo, dakle, očuvati na razini sjećanja . Da bismo autentično osjećali.
Koliko se čovjek zapravo može sjećati svog proteklog života. Grci su mislili, Platon ponajviše, da smo bića anamneze, zbroj vlastite povijesti bivših života koji se dalje razvija i nadopunjava. Mnemosina kao majka Muza, jamčila je pamćenje za koje ćemo joj se odužiti svim muzejima svijeta.Ne miješa li se i tu samovolja osjećanja koje bi da pamti lijepe stvari, a ispusti neugodne? Optimizam osjećanja je tek dio cjeline doživljaja koja smo proživjeli. On nas svojim kriterijem ugode zapravo nagovara da nastavimo, zavaravajući nas da će i nadalje biti samo ugodno, a realnost zamagljuje. Jer, zapitajmo se, možemo li namjerno nešto zaboraviti? Možemo ne misliti na to, ali svojom voljom to ne možemo proizvesti, iako bismo to ponekad jako željeli. A opet, bez zaborava ne bismo mogli pamtiti, vršiti odabir. I u samom tom činu, pronalazimo svoju različitost, posebnost, individualnost. Biramo pamtiti ono što nam je još uvijek važno da bismo nastavili živjeti. Sjećanje je naš najintimniji saveznik.
