Više no u ijednom drugom segmentu stvaralaštva Mozarta prepoznajemo kao klasika antičke provenijencije u operi. Njegov je temperament bio ugođen dramatičarski: ljubav prema točnosti i veliko zanimanje za ljude oko sebe, a talent pitagorejski: prikazbom (mimesthai) do ljekovitog sklada u ljepoti. I naravno, slobodi.
Godina 1777 nije samo razdoblje sticanja punoljetnosti za Wolfganga (rođen 1756.) već i razdoblje oslobođenja od spona služinskog tretmana u kapeli salzburškog nadvojvode. Upravo zbog slobode koju si je uzeo da bi prikazivao svoje scenske uradke po gradovima Italije, Austrije i Njemačke, otac i sin dobivaju otkaz. Ta će činjenica poput zaokreta kormila utjecati na mnoge stvari u životu i djelovanju mladog glazbenika: od njegovog odnosa prema ocu Leopoldu i njegovu stavu spram položaja onodobnog umjetnika do mogućnosti da (uz velike egzistencijalne poteškoće) esencijalno nesmetano krene u ispisivanje najpotpunijeg klasičnog opusa koje poznajemo od antike do danas. Pri tom je manje važna činjenica da mu je duhovno ustrojstvo rekapituliralo postulate stvaralaštva Helade i Rima od velike zbilje da je na vrednotama antike izgradio vrednote za svoje doba.
Geniji polifonije (Bach) i eufonije (Mozart) zasigurno znače ono najbolje što je stvoreno u dobu od Renesanse do danas. Već i letimična usporedba prvih scenskih pokušaja Firentinske Camerate sa prvim Wolfgangovim singspielima “Apollo et Hyacintus”, “Bastien et Bastienne” do “La finta semplice”, nadaje zaključak da Mozart kreće sa autentičnih pozicija atikne obnove, a ne samo površinski kroz tkani i skladani oponašateljski kostim. Sklad( harmonia) je živ, ekspanzivan, želi se dalje oblikovati. Prirodno da nailazi potom na drugi scenski oblik njemu poznat: operu seriu. I to svladava s lakoćom, kao da se radi o Teofrastovim “Karakterima” ili Plutarhovim “Usporednim životopisima”. Redaju se likovi u galeriji portreta: Mitridat, Ascanio, Scipion, Lucio Silla, kasnije u samostalnom razdoblju, Idomeneo, Titus, i dvoje Egipćana: Zaida i Thamos. Pastoralna igra panskog karaktera je treće svojstvo koje od “La finta gardiniera” ne napušta njegovo pero i nastaju “Otmica iz Seraja”, “Cosi fan tutte” a i Papageno osim srednjovjekovnog nasljeđa užitaka jela i tijela, duguje Panu i njegovoj fruli više nego ičem drugom.
U pravoga antiknog pjesnika osim pastorala, erotskih elegija, tužbalica i peana, središnji je dio opusa tragedija i satira. “Figarov pir”je satira najvrsnija u svoje doba, a tragedija je jedna i dostatna za trilogiju “Don Giovanni”. Pri tom je vidljivo i nagnuće epohe: sklonost ka restauraciji i sklonost ka preradbi. “Don Giovanni” je tragedija statičnog čovjeka, onoga koji se ne mijenja. Strasti, požude i druge mane okamenjuju se i kao takvima im više nije mjesto među živim oblicima; vraćaju se u podzemlje koje dobiva natrag što je nekoć poslalo u svijet. Volja donjih bogova ispunja dramu. Mozart je odlijepio čovjeka od njegove tragične sudbine, predodređenja i nasljedne krivice i usredotočio se na čovjeka kao uzrok vlastite tragičke krivice (hamartia). Iz moralnog ustrojstva don Giovannija dolazi njegova propast. Iz njegove drzovitosti (hybrisa) da izaziva i postavlja se iznad onostranosti. Ukratko, tragedija čovjeka koji prelazi svoja ograničenja čovjeka i biva odveden u izvan-čovječno. Doista, što se zbiva nakon kraja “Don Giovannija”? U onih prvih nekoliko minuta nakon vapaja “Aimeh”!? Takav genijalni suspens nije bio moguć u antici jer se o onostranosti podosta znalo. Toliko tajanstven kraj, u cilju postizanja svete strave u promatrača. A opet ispunjava upute mudraca predsofista: “O bogovima reci da postoje”. Doista, ne quid nimis, ničeg odviše.
Kontrastno stoje Faust i don Giovanni, jedan koji se ne mijenja, koji hoće da jest takav i Faust koji želi postati, želi se razvijati u dinamici.
Osim Mozartovog stvaralačkog djelovanja i njegova je harmonija nakon 1777-e slobodna od zemaljskih spona. Pozna samo unutarnju semantičku zakonitost i nigdje “ne pada” premda Albertinski i ini basovi kao i “Mannheimski uzdah” kojima se poigrava mogu svojom silaznom putanjom sugerirati suprotno. Oni su tek prohod u igri ali i stilski porez u vremenu. Igri koju će Schiller označiti kao jezgru umjetničkog stvaralaštva u kojoj se kroz slobodu spontano otkrivaju zakonitosti duhovnog i prirodnog svijeta, a umjetničko ih djelo objavljuje. Mozart je slobodno gradio i bez pripadnosti slobodnim zidarima.O tome svjedoči remek-djelo kitaristike, Dvostruki koncert za flautu i harfu u C-duru.
Kao čovjek, Mozart je pravo “biće otpora” (Max Scheler) jer je u stanju reći Ne, (nein zu sagen) ali da nije tako postupao ne bi prometejski prenio klasične antikne vrijednosti sa Sredozemlja na Sjever i doprinio njihovom urastanju u kulturu prosvjetiteljstva.
