Izreka na engleskom “too much is not enough” (previše nije dovoljno) i dalje, nakon stotinu godina savršeno ocrtava neshvaćenost opusa Petra Iljiča Čajkovskog. Previše popularnosti, a premalo smislenog razumijevanja, prepreka je današnjice, dok je njegovo vrijeme kočilo popularnost tobožnjim razumijevanjem.
U glazbi druge polovice devetnaestog stoljeća bio je potpuno sam. Surovost prirode koja je kao svoju suprotnost iznjedrila najdelikatnije kantilene, udruživala se sa surovošću okoline kakvu mi iz blagog srednjeg klimatskog pojasa ne možemo ni zamisliti.Često je putovao na jug, tražio domovinu stariju i blažih uvjeta nego što je to bio neprijateljski mu sjever. Prožetost nacionalnim nije bila dovoljno duboka za njegov osjećaj arhetipskog u zvuku. Otrpio je mnoga zla u eri Petorice, ali je služio svom talentu unatoč svemu i učio od najvećih europskih glazbenika. Kakva je to morala biti izmjena doživljaja između Gustava Mahlera i Čajkovskog dok je najveći srednjeeuropski simfoničar dirigirao Evgenij Onjegina u Hamburgu 1892.
Čajkovski je bio Rus već i po tome što je postavio Rusima ono najdraže: dogme kao oblik slobode. Balet i simfoniju.Taj su put slijedili beskompromisno svi koreografi i sva je prilika da će i dalje slijediti. Pod njegovim je stijegom izrastao labud crni i bijeli,a orkestralni opus je ostavština kojoj se do danas uspio najviše približiti jedino Mravinski. Kao i kod Shakespearea, sve kod Čajkovskog dobro zvuči, pa je zamka prevelika i ključ ulaska u interpretaciju često nepronađen. Možda stoga što je i najteži simfoničar od svih. Ni Brahms, ni Beethoven, ni Schumann ili Dvorak ne pronalaze tako različit svijet za svaku svoju simfoniju. A Čajkovski je i volio Shakespearea ( Romeo i Julija, Hamlet), rusku književnost, legende, vile, patuljke, cvijeće, čitavu božansku prirodu, ali je u to, za razliku od avonskog labuda, utkao sebe i ponornu dubinu doživljaja čiji iskaz izmiče svakoj verbalizaciji.
Da je živ, bio bi najbogatiji čovjek svijeta, već i po svoja tri baleta: Labuđem jezeru, Orašaru i Trnoružici. U svojoj ukletoj samoći, nije dočekao poljubac svjetske publike, skončao je sumnjivo, nepravedno praćen neurotičnom znatiželjom o uzrocima smrti.
Zimsko sanjarenje, Op.13, blagi je i nevin uvod u simfonijski opus, neprijeporno lijep i kvalitetan za svakog budućeg skladatelja, a već druga simfonija Maloruska i treća Poljska ukazuju da opisuje krug oko sebe na zemlji iskazujući razinu srodnosti sa svijetom koji zvuči oko njega. Nije žurio. Četvrta i Manfred simfonija uklapaju se i književne, idejne interese, izražavajući ono često neshvaćeno u opusima skladatelja koji se bliže četrdesetoj, kada nastupa rezultat sukoba sa svijetom. Taj je sukob kod Čajkovskog poprimio tragične i mračne boje počevši u uvodu pete simfonije a kulminirajući u fatumski određenoj šestoj. Patetična, kako ju je nazvao brat Modest, to je premalo reći. Devet dana nakon premijere bio je mrtav.
A ipak, svijet će ga pamtiti po valceru cvijeća, ljepoti koju je hranio korijen mračnih dubina. Ako je išta tragično, to je naša nesposobnost da prodremo kroz emotivni naboj njegovih orkestralnih partitura u sloj mettiera i tehnike. U sloj impregniran gotovo kemijski melodijama koje nosi i bojama instrumentacije. I zato velika većina izvedbi zvuči kao da netko brižljiv briše prašinu sa skupocjenih skulptura, ne dohvaćajući uistinu oblik i volumen.
Kao dječak, molio je svog učitelja da mu pomogne da ta glazba u njegovoj glavi izađe van. Tako su ga i otkrili. Da, bila je potpuno gotova glazba, baš kao i kod Mozarta, ali ne sretna glazba nesretnog čovjeka, već je u Čajkovskog to bila glazba ranjene duše koja je vapila za mirom i tračkom nade. A sreća je bila područje samo u njegovoj “glavi”koje je zakrililo velikog majstora sunčanim darom melosa iz kojeg se slilo ono najdraže ljudima dolazećih pokoljenja.
Tako je to na prvom čitanju i na žalost često takvim i ostaje. Čajkovski je htio nastaviti svoj simfonijski opus. Nakon putovanja u Ameriku, planirao je još dvije simfonije, a naslov jedne je bio Život. Obilje skica ostalo je nedovršeno. Simfoniju iz 1892, dogotovio je Bogatirjev i izvedena je 1957.I opet podsjećanje na Amadeusa kojemu je kao i Shakespeareu pružio ruku u svojoj četvrtoj suiti Mozartiani. Danas je možda čudno reći da je Čajkovski bio simfoničar inovator, no “celesta” korištena za Šećernu vilu rezultat je njegovog upornog traganja za zvukom “kapljica vode iz vodoskoka” kako je zamislio Petipa u svojoj mašti. Srećom danas Valerij Gergijev ima uho za simfonizam Čajkovskijevih baleta i pokušava probuditi svijest slušatelja za ono novo u njegovim partiturama.
A možda je za sve dobrim dijelom kriv i Anton Rubinstein. Očekujući mračnu i dramatičnu skladbu na tekst Ostrovskog, oštro je reagirao kad je Čajkovski skladao uvertiru Oluja na vedar način, bujnih boja uključivši neobične instrumente kao što su harfa, oboa i tuba. Štoviše, Rubinstein je bio bijesan, navikao da ga poslušni studenti u svemu slijede. Još gore, stavio je Petrovu diplomu u pitanje nekoliko godina kasnije kada je izvedena kantata na tekst Schillerove Ode radosti. Nitko se ne sjeća je li uplašeni Petar uopće nazočio izvedbi.
Raskol između vedrog djeteta upućenog na radost i onoga što se od skladatelja, po Rubinsteinovim mjerilima tada očekivalo, nikada nije zacijelio.
