Nemamo baš puno razloga da se hvalimo ovim našim vremenom. Plitki kaos, davno su konstatirali, ali ne odgovara. Plitko je u mnogočemu, ali nije kaos, barem ne onaj mitski. Predodžbe su se istrošile kojima bi ga se moglo prispodobiti. A što onda je? Upravo to, nedostatak predodžbi. Mišljenje se istrošilo. Ustuknulo. To se vidi po riječima koje su izgubile životnost. I onima koje je nikada nisu ni imale. Prizivaju samo slike nemuštosti onih koji ih izgovaraju. One same ne prizivaju svoj izvor, a trebale bi, čak i onda kada govornik njima nema što prenijeti. Ali da bi same govorile, trebalo bi ih pravilno, barem približno točno izgovoriti. Ne mehanički, s obzirom na akcenat i podjelu slogova, nego s obzirom na emotivni naboj koji je podloga uspostavi predodžbe, kao što je vlaga podloga slici duge.
Ne postoji muza za slike. Samo za slike. Jer one dolaze iz govora, lirskog, epskog, zborskog, scenskog, doživljajnog i udružene sa istinitošću kozmičkih zakona Uranie udahnjuju nepresušan izvor predočavanja. VHS, DVD, GmbH, Ltd., kao simboličko izgovaranje prizivaju predodžbu mrtve stvari pa su i same nežive slike. Mišljenje koje barata kombinatorikom neživih slika i neprestano ih ponavlja, stvara lošu naviku samo-umrtvljavanja i stvrdnjavanja. Ustvari, ono pruža otpor oslanjajući se pritom na jedan drugi izvor, prisjećanje, i to prisjećanje nečeg već poznatog pa time i sebe instrumentalizira u prenosnika, zaobilazeći živu aktivnost promišljanja. Kratica nešto znači, ali ne prikazuje. Značenje kao dovršeni sud za mišljenje je lanjski snijeg, ono ga je odbacilo u područje sjećanja jer kad je jednom domišljeno iz njega više ništa živo ne može nastati. “Digital video display” bi trebao stvoriti svaki put kad se zvučno oglasi, prikaz brojevnog sustava koji je osjetilno vidljiv. Ali DVD to naravno ne priziva, jer radi sjećanje, a ne mišljenje pa se, prema tome kako kome, ukaže lika iz proživljenog vremena u kojemu je nešto doživio vezano za DVD. Brojčane kombinacije su tako ušle među slova: ULR, html, htp, amex, procom, intel; na djelu je matematičko operiranje binomima, polinomima i skupovima, ali simbolički a ne uistinu, jer jedno slovo nije i ne može biti jedinstveno onako kako je jedinstven jedan jedincati broj, pošto je još od Pitagore, slovo kao i zvuk, nesamostalan jer je potomak broja i ovisan o njemu kao svojem izvoru.
Tako jezik iznutra počinjemo strukturirati prema zakonitostima brojčanih odnosa, matematiziramo ga zvukovno, a ne prema predodžbenom iskustvu iz sjećanja. Imenujemo objekte oko nas prirodom onoga što ih je stvorilo: znanost. Stvaramo konvenciju pirodoslovno- materijalističke stvarnosti i uklapamo je u društveni život. Kratica tako nije u rangu riječi, nego na razini znaka, grafičkog znaka. I tu će i ostati. Epoha znanstvenog rada je donijela svoje plodove a jezik je dobio podstanara, mnoštvo podstanara na radnom stolu.
Za razliku od bez-smislenih, to će reći bez-slikovnih i bez-predodžbenih, pukih kombinacija slova koje pretendiraju na ime kojim bi objektirale zamišljene žive ljude: OSCE, KAFOR, VIP i sl., kratica uvijek označuje konkretnu stvar. Stvar, a ne predodžbu iz životnog iskustva. Nju vadimo iz sjećanja da je udružimo s kraticom jer nismo računala. Uostalom, pripazite samo što predočavate pod riječi Hollywood? Svetu šumu Grala?
