Svi znamo što je to, zar ne. Pa opet, nitko ne zna što je to, i u tome je sav čar, mračni čar i odbojnost ovog paradoksa, da je dovoljno da spomenemo tu riječ, pa da u trenu nastupi duboka solidarnost sa svakim tko je morao, na ovaj ili onaj način, doći u dodir s potrebom da obavi neku papirologiju. Ako ste stekli makar i neznatnu punoljetnost znat ćete što je papirologija, ili i ranije, ukoliko vas već tijekom školovanja nisu dobro izdresirali pisanjem školskih zadaća i testovima svih vrsta. No, pogledajmo taj pojam izbliza. Sastavljen je od dviju riječi, starih koliko i ovo naše demokratsko-.pravno čovječanstvo, izraslo na temeljima grčko-rimske civilizacije. Papyrus je ubava tzv. Vodena palma, lijepa, nedužna biljka koja je, unatoč povremenim zabranama Egipta drugim kulturnim centrima da se njome služi, htijući onemogućiti konkurentske kulture da se razvijaju, opstala, kažem, unatoč štavljenim kožama iz Pergamona koji je prvi bio na udaru egipatske hegemonije, a nije imao pri ruci ni palme ni rižu da iz njih pravi papir. Papyrus je u svakom slučaju pobijedio u toj neravnopravnoj trci za kulturnim prestižem i danas još po muzejima možemo vidjeti antikne primjere ostataka papirnih zapisa i slika, crteža, proračuna i računa, također. Nastavak riječi ukazuje na znanost, dakle, znati sve o papiru, a to može najprije botaničar, a onda i poneki antropolog ako mu je ambicija dovoljno velika da zahvati ponajprije sve mediteranske zemlje, a onda i primjenu papira u državnoj upravi i industriji. Tako bi doslovno bilo kad bismo ovu podrugljivu riječ „papirologija“ shvatili doslovno. Ali, jasno je da se ne radi o tome. Nitko u svakodnevnim jadikovkama ne očekuje da razgovarate o primjeni posebne tehnike ravnanja i sušenja listova vodene palme, već da dobijete solidarno razumijevanje za situaciju u kojoj netko, a taj netko je obično i najčešće, država sama, da taj netko traži od vas toliko napora kao da ste znanstvenik takvog kalibra da morate znati sve o papiru ili papyrima, što bi bila točna oznaka za produkt dobiven iz vodene palmice, nevinog zvjezdastog kruništa i vrlo suhe stapke. No, kao što ta mala uspravna biljčica ponosno odolijeva svakome vjetru, tako i mi, baš poput nje moramo ostati na nogama u svakoj takvoj nezgodaciji, ostati suh iako nas potapaju sve većim brojem šetnji, šaltera i papira, te zadržati integritet, drugim riječima, ne izgubiti živce i ne slomiti se.
Tko nam je donio papirologiju? Privatno vlasništvo i pismenost, dakako. No, kako bismo nekome iz 17 ili 18. stoljeća objasnili o čemu govori ta zamorno dosadna i simpatična kovanica- papirologija, što bismo mu rekli? Takav čovjek ili čovječica zna samo za jedan uvezani papir, a taj leži u crkvenim arhivima i u tu knjigu života se upisuje svaki put kad se netko rodi ili umre. To je otprilike sva upotreba papira u javne svrhe u to doba, jer o vlasništvu tada ionako brine vlastelin, i samo on šalje bule, pisma i pergamene nekome drugome vlastelinu, kralj kralju, car papi.
– I što vi onda radite s tim papirom?I zašto? . Pitao bi, nas, ljude iz budućnosti, recimo neki tamo mušketir, a mi bismo mu rekli sljedeće:
– Mi kao mi, recimo da smo i mušketiri, ne radimo te papire, te papire moramo uzeti na za to predviđenom mjestu koji izgleda poput ispovjedaonice, a mi ih zovemo šalteri i onda ih moramo ispisati, onako kako su neki tamo u vlastelinskoj upravi zamislili da treba.
– Ali zašto?- gospodin mušketir se ne bi dao uvući u solidarnost s našom, ovovjekom mukom.
– Pa zato što ne mogu dobiti onoliki broj pušaka, tj. musketa koliko mi treba za borce, mi ih zovemo specijalci, a o streljivu da ne pričam, bez da ispunim za svaku musketu poseban papir i uz to, da znam sve nepotrebne detalje koje taj papir od mene traži da znam.
– Vi kupujete papirima? –dosjetio bi se mušketir, i olakšanje bi preplavilo svakoga tko ne zna što je to papirologija.
– E, da bar kupujemo tim papirima. Kupnju obavljamo drugim papirima, ali to već zalazi u domenu jednakosti i bratstva, Monsieur, a mi smo još uvijek kod slobode.
– Slušam- spremno će preteča francuske revolucije.- Hoćete kupiti stanoviti broj musketa i barut, zar ne? To razumijem.
– I ja razumijem. I država razumije. Ali tada dolazi nerazumljivi dio u kojem samo što od mene ne traže da napišem OIB ili matični broj onoga tko prima musketu i streljivo, a mi ne možemo znati koga će metak pogoditi, je li tako?
– Uh, koja besmislica.
I tu samo kratko odmahnete rukom, na toliki broj nepoznanica u jednoj rečenici.
– Eto, u tome vam je sva bit papirologije. Gomila besmislica.- s uzdahom se pridružite njegovoj rezignaciji.
Mušketir bi naravno odbacio sve to jer može, jer u njegovo bi vrijeme sve to za njega obavile sluge: i donijele barut i kolima dopremile muskete, a danas se sve preokrenulo: uslužne djelatnosti, umjesto da nam dopreme muskete, opreme nas papirima na kojima su načarali sve i svašta, a bez toga, znamo dobro, nema ni kupovine ni prodaje, dakle, ekonomija zastaje, a danas se to svima čini kao da je svijet stao ili će se sve srušiti, ako kako kažemo, papiri nisu u redu.
Pogledajmo sada kako bi to izgledalo u 19 stoljeću, kada je građansko privatno vlasništvo, Bog ga blagoslovio, širom otvorilo vrata onome što će poput nabujale močvare donijeti neizdrživo stanje u kojem takoreći ni igla ne može prijeći iz ruke u ruku, a kamoli konj, ili obiteljska kuća, a da za to ne treba brdo papira, ili da kažemo onako kako nikada ne pišemo u javnim ispravama, ali su nam puna usta jadikovanja, kako je mjesecima trajalo dok nismo svu tu papirologiju obavili.
Vratimo se u doba papyrusa, dok se još nehajno njihao na povjetarcu uz rijeku Nil. Trag vlasništva se označavao kao i danas, obilježavanjem tla ili životinjskog uha ili bedra i za to mu nije trebalo posebno vođenog knjigovodstva dok faraon nije odlučio neke od svojih robova učiniti slobodnima i dodijeliti im zemlju. I tada se je pisala knjiga, iliti mali byblos, zapis o vlasništvu, ono što je preraslo s vremenom u zemljišnu knjigu, pa je i Biblija jedna velika katastarska zabilježba tko je i kada posjedovao judejskih od plemena neko jezero, dolinu Kanaan, golansku visoravan i slično, no, tu ćemo i stati, jer Biblija nije bila tome namijenjena, a građanski su se uslužni djelatnici, tzv. pisari iliti bilježnici, lukavo dosjetili da sav taj posao bace na leđa onoga koji vrši kupoprodaju, a da im oni samo serviraju papire. I tu se začela—logija., tj. dovijanje i mučenje kako znati sve što vam od papirologije treba , a uz to se više ni ne pitate kome to treba jer je sve postalo netransparentno poput mračnog doba Kalvarije i kumranskih rukopisa, i jedino ropski stenjete od muke i zbrke oko svih koraka koje od vas konkretna prodaja automobila ili obiteljske kuće traži. Jeste li sigurni da je sve bilo u redu, kad su primili papire i rekli vam: OK, papiri su u redu., sad možete graditi kuću? Ne, ne možete biti sigurni, jer će taman kad posložite svu građu i napregnete sve svoje kreditne sposobnosti, doći uredba da ne možete vi graditi kuću, nego samo, ako prije toga ne osnujete obrt kojim ćete to obavljati. Zamislite sad faraonovog roba koji bi trebao najprije otvoriti u Memphisu vlastiti obrt da bi svoja dva- tri megatonska bloka dometnuo na piramidu? Teško? Ne, nije. Faraonski su robovi bili lišeni papirologije jer ju je obavio predradnik na svoj način, onako kako i danas predradnici obavljaju papirologiju za grupu zemljaka na privremenom radu u inozemstvu. On se dogovori s lokalnim poslodavcem, kao što se faraonski predradnik dogovarao sa dežurnim svećenikom tog i tog kompleksa građevina. E, ali ako želite biti slobodni građanin, onda se spremite na ropski rad u kojem morate sve znati o papirima (koji vam trebaju, gdje ih naći, koliko će vas to u taksama stajati i kamo ih odnijeti), zatim sve o lokacijama na kojima se podižu papiri i potom, obilazak mjesnih krčmi ili slično ugroženih slobodnjaka koji prolaze kroz isti proces da se raspitate o mogućem roku u kojem vaši papiri mogu biti gotovi.
Ne znam je li to u čast ubavoj vodenoj palmi ili radi nečeg drugog, nova elektronska tehnologija nimalo nije smanjila papirologiju, naprotiv, učinila je samo to da nam je vrijeme za mozganje i nauk-logiju, kraće i da nas brže mogu zaskočiti tvorci obrazaca, koji izgledaju kao da su na papiru, što će i biti kada ih otisnete u obližnjem kafiću, tj. isprintate. A koliko to sve košta da vam netko tamo nepoznat, dopusti da obavljate prodaju i kupnju. Tako se vlast i moć rasprostrla na milijarde papira koji se printaju i još će biti isprintani jer je to uvjet razmjene koju ne diktira više vlastelin, nego gusta, (sigurna sam da je gusta) mreža kojekakvih pisara, koji, o koje li nepravde, uzviknuo bi naš mušketir s početka priče, o papyrusu ništa ne znaju, ali žele imati nešto privatnog vlasništva i za sebe osobno, okoristiti se našom transakcijom. Zašto to mora biti tako teško, zamorno, nedokučivo i besmisleno, to nikome nije jasno. Vjerojatno zato što to nitko ne kontrolira, niti o tome ne razmišlja. To je tolika tlaka, da čim budemo papirologijom zahvaćeni, želimo čim prije tu muku obaviti da je se oslobodimo? Ako mi ne vjerujete, pitajte urednicu koliku će papirologiju imati na svom ekranu dok ovu jadikovku stavi na program. I onda će vam biti jasno, da se više danas u našem elektronskom dobu i ne radi o industriji, pismenosti, proviziji ili nečem drugom, nego o vladavini papirologije kao takve.I tko je za to kriv. Vodena palma sigurno nije. A ni mi. Niti moja urednica. Mi samo radimo ono što radimo, a netko traži od nas da radimo i ono što nam je on ili ona nametnuo. E, to bi moj mušketir razumio, ali krivo:
– O pa vi radite za nekoga koga ne poznajete? Ništa lakše, promijenite vlastelina. Radite za nekoga koga poznajete.
