Sam naziv ukazuje na nešto što služi poput potpore, štapa za hodanje ili napredovanje. Rječce ili zvukovi kojima se premošćuje neki prekid kako bi se išlo dalje. Svi ih jezici imaju vjerujem, ali ih možda nisu označili kao poštapalice. Ponekad se u kritičkim napisima o jeziku sreće nezadovoljstvo slabostima jezika kad se neka riječ toliko ustali i koristi da više nema smisao svježeg pojma, kao npr. u američkom upotreba riječi „great“ , u engleskom „cool“ ili kod nas „sjajno“. To je možda samo izraz komotnosti da doista pronađemo pojam kojim bismo označili što želimo iskazati. Ako osjećamo to što želimo iskazati. Poštapalica nastaje kad to ne možemo osjetiti od navale mnoštva nekih drugih, skrivenih ili neosviještenih osjećaja, pa nastaje prekid u svjesnom govoru. Poštapalice se ne inače ne nalaze u pisanom govoru, tj. u pisanom obliku. Jer se ne može napisati ono grleno „ ahhh“ koje traje kao nešto između e i u, kad se čini da smo započeli riječ, ali nam zbog nečeg treba vremena da je izgovorimo. To se često događa kad ljudi govore pred mikrofonom, ako nisu na njega navikli. A i bilo bi neobično kada bismo u nekom pismu naišli na „ovoga, kak se zove,ovaj, rekao bih, onaj, kao, ajmo reć“ i slično. Kod slušatelja to izaziva dojam pljuske ili udarca, kad nešto u sugovorniku puca, ne nastavlja se. Umrtvljuje već rečeno. Stvara napetost i dosadu istovremeno. Poštapalice su prisutne kod neumjetničkog govora, koji ne vodi računa o mislima, da imaju početak, sredinu i kraj. Ako govornik i misli, zapinje, jer nešto smeta. Nameću se istodobno druge misli ili osjećaji. Kad bi govornik koji si je ustalio neku poštapalicu npr. „onoga, kak se zove“ doista stao i zašutio, shvatio bi da se ustvari našao pred nekim ponorom iz kojega ne želi izvući ime nekoga za koga je zaboravio „kak se zove“ pa se pita kako se zove, već da je to besmislica kojom nešto prikriva. Ali ne onako kako se prikrivaju iskrene misli frazama, navježbanim sloganima, tipa „neka institucije rade svoj posao“, već najvjerojatnije neku običnu napetost. Iz napetosti mišljenja se ne govori tečno, a danas je napetost mišljenja neophodna da bismo ušli na vrata tramvaja baš tada kada stroj to traži, odgovorili na zvono telefona baš kada stroj to traži itd. Strojevi ne govore kao mi, ali se glasaju. Razni „bee-beep“-ovi, zvona, oponašanje zvoncanja, melodije računala, din-donovi dizala ili ulaznih vrata, ključevi automobila „uink-uink“, gotovo smo svakom uređaju poklonili neki zvuk , međutim, njima ne trebaju subjekt objekt i predikat niti epiteti. U stalnom razgovoru s njima, našim nemislećim sugovornicima, i nama nastaju prekidi, bee-beepovi,tek toliko da se sjetimo da možemo misliti i govoriti dalje, i nakon kratkog signala prve dvije riječi u rečenici.“Kaj sam ono štel reći“, bar je iskreno priznanje da smo pali u ponor besmisla i tražimo izlaz u neki smisao. Poštapalica ima izravnih i neizravnih. Najteže je sa izravnima koje nas napadaju pitanjem „Razumiješ? Razumijete me? Kužiš?Shvaćate što hoću reći?“ a da ne čekaju odgovor, iako bi on bio tek samo potvrda. A iza toga se skriva manevar da se dobije na vremenu, dok se ne smisli kako dalje. Jer ako kažete kao odgovor „Ne, ne razumijem“ ozlovoljit ćete sugovornika budući ona ili on nemaju namjeru ponovo nešto izricati, a ako potvrdno klimate glavom, to je uz onaj gore spomenuti udarac još i udarac vašoj sposobnosti recepcije. Pa ne možemo stalno potvrđivati da nešto razumijemo. To hramanje u hodu govora su zvali šumom u kanalu, prodorom nesvjesnog, dekoncentracijom i slično, što je sve nadasve točno, no vratimo se našem suvremenom životu sa strojevima. Poštapalice nisu uzrečice. One govore o tome da nismo savladali dvije razine zvukovnog iskaza: glasanje strojeva oko nas uz naš razumski, logičan, pripovjedni ton. Kad netko završi neki iskaz sa Hej! Ili Halo?!, sjetite se navike telefoniranja, sada stare već čitavo stoljeće.
Jedna od novijih je izostavljanje naglaska na mišljenje u iskazu „po mom mišljenju“ koja je postala „po meni“ pa u mašti vidimo da po nekome pada kiša ili plaze mravi. I to je točno. U poštapalicama je zakazalo mišljenje.
