Kad je nastao pisac? Kad je pisar počeo putovati prema sebi. Pogledamo li ili tek zamislimo uklesane znakove na obroncima stjenovitih planina na iranskim visoravnima iz doba perzijskih kraljeva, na onoga koji je zamasima dlijeta ucrtavao tragove u vapnenac nećemo ni pomisliti. Ovisno o povijesnom znanju, promatrat ćemo ih s nekom solidarnošću, nadasve ljudskom, smjestivši ih u neodređenu davninu i možda s iskrom simpatije pomisliti na njihovu potrebu da ostave trag isto tako neodređenim potomcima o nečem što su držali važnim. Na velikim kotlovima od mjedi ili žada pradavne Kine, na kožnim svicima poganskih vremena , valjcima od gline, zabilježeno je, najrazličitijim slikovnim i drugim znakovima, ono što se ticali šire zajednice sa po nekim pojedincem, kraljem, vladarom, bogom kojeg su štovali, ali čija je bila ruka koja je to bilježila , nije poznato. Bilježnici i pisari su se tako tisućama godina utapali u ocean anonimnih umjetnika koji su stvarali i gradili spomenike velikih civilizacija , crtali i oslikavali grobove velikaša u dolini kraljeva i kraljica. Jesu li razmatrali mogućnost da će vrijeme učiniti njihov posao značajnijim od života samih vladara o kojima su ostavljali uklesani trag? Da će postati jedini svjetionik u povijesnom pejsažu za orijentaciju budućim naraštajima. Danas arheologija može iščitavati tijek epoha iz najrazličitijih slojeva ostataka, od tragova tla do detalja na ukrasima, ali pisma, pismena, znakovi, slova, mrtvi trag nekih pradavnih glasova, nikada do kraja uhvatljivi zaziv iz prošlosti, razvijao se po svojim zakonitostima. Častoljublje vladara je učinilo pisara vidljivim. Egipatska je kultura ostavila prve skulpture pisara koji na podu, pod nogama vladara, bilježi ono što mu je naređeno. Bezlično, bez sudjelovanja njegove osobe, nazora, mišljenja. Od njega se očekuje tek vjernost i točnost zabilježbe. Čak su i svog boga dobili, Totha. Iz te vjernosti točnom opisu stvorila se navika prepričavanja događaja, koje susrećemo u prvim spisima o povijesti, kad su autori obznanili svoje ime Hesiod, Plutarh, Tacit itd. Sa jednom novinom, da pisar piše iz još jedne potrebe ,a to je da komentira događaje i osobe o kojima izvještava. Kako se nešto zbilo i što on o tome misli. U tom se procesu najčešće izostavlja predak pisara, a to je pjesnik. Iz muzikalnog elementa, ritma, melodije, strasti i palete osjećaja koje su pjevači pjesnici mogli izraziti, izrastali su epovi, Enejida, Ilijada, Odiseja, junačke pjesme, upravo taj naglašeni komentatorski sloj.I tako se krug sužavao. Sa općeg na pojedinačno, sa kolektiva, zajednice, carstva, vojski i ratova na osobu, jednog izabranog lika. I opet je glazba donijela tu osobu, tijekom razdoblja stvaranja opere u renesansi. Okretanje pozornosti sa bogova na ljude, sa velikih slika, na spot, jednu intimu. Jedne Arijadne, jedne Euridike, jednog Orfeja ili Popeje. Ali ne više kao Prometej i Odisej, izvana, nego iznutra. Na temelju podloge koja priča „kako se nešto zbilo“ ili što je netko doživio, izrastao je lik onoga koji to priča. Bezličnost se rasvijetlila i stupio je na scenu svjetonazor i unutrašnji život onoga koji priča. Prisutnost autora se može uočiti i u pradavnim spisima, kad japanski kroničar započne svoju povijest rečenicom „Vidio sam svoj narod kako pati“. On je svjedok i mi mu vjerujemo, a to je uvjet svake kronike, od kojih su najznačajnija evanđelja. Pojavljivanjem autora u prvom planu nastao je novi krug, obitelji, ljubavnika i obveza časti ili domoljublja u 18. stoljeću, a kroz romantizam išao prema najužem i najintimnijem prostoru nekog tipskog lika, Werthera, Fausta, Nore ili gospođe Eme Bovary. No, tu je zapravo na prijelazu romantizma u modernu nastao pisac ili spisateljica, jer je publika njegovo djelo u kojem piše nešto izmišljeno gurnula iza njegove osobe pa je ubrzo došlo do zanimanja za osobu pisca kroz ispitivanja poznatih kao intervjui. Thomas Mann je to javno iskusio kao nitko do tada, Još jedan moderni roman „Vergilijeva smrt“ Hermanna Brocha jasno ilustrira taj sukob vladara ili javnosti i kroničara, pjesnika, kojemu suvremeni autor tj. Broch,pridaje veću važnost od samog Cezara. Zanima ga više njegov uvid, njegove spoznaje, njegovo doživljavanje, a očuvanje spjeva tek zastarjelim činom častohleplja. Na pisca i pjesnika se navaljuje teret gurua i učitelja, ispituje ga se po obrascu iz evanđelja, ili tradicije veda, a najčešće je to radoznalost Pandore, što tu ima, zašto pišete?
Kao da čujemo u tom virtualnom pitanju „zašto dišete“? Odgovor je s povijesne perspektive jednostavan i jednoznačan: zato što je čovjek važan. I ono što se nekom čovjeku događa i što ga mijenja je važno. Poučno za druge i za njega samoga, a svaki je čovjek drugačija priča. Ne tako davno, memoari i autobiografije su to potvrdile. Čovjek piše da upozna samog sebe. Vjeran ne toliko samim događajima, koliko Apolonovoj pouci uklesanoj na ulazu u hram.Tu je pisar poslužio piscu. Jedino je pjesnik ostao slobodan da iznad svoga ega iznad svoje privatne osobe, pjeva o lijepim i važnim pojavama na umjetnički muzikalan način. Možda ga zato i ne zovu piscem.
