ALBAN BERG QUARTETT
EMI CDC 547136
Komorna glazba je kod Brahmsa postala jednosatna, ali prije njega, komorni oblici nisu trajali više od dvadesetak minuta do pola sata, počam od sonata da chiesa do klasičnih concerta. Beethoven sa Opusom 130 uvodi jednosatnu, simfonijsku mjeru doživljaja.
Nekada su se podizale obrve u čudu na pojavu seoskog njemačkog plesa u glazbi, a mi to činimo ustrajno već desetljećima na pojavu fuge unutar gudačkog kvarteta. Navikli smo na plesove, a zaboravili polifoniju, baš kao što su romantičari zaboravili na baroknu suitu i ponovo poželjeli kontrapunkt. Schubert je čak namjeravao uzimati dodatnu poduku iz kontrapunkta, svakako ne za popijevke a la Mlinar i potok.
Beethovenu su kvarteti, osim klavira, dakako, pružili priliku da istraži oblik sonate u svim njenim aspektima i izražajnosti, no, za razlike od prethodnih velikana, primjerice Bacha čije se skladbe sa novim elanom izvode na instrumentima za koje nisu pisani, Beethovenove kvartete ne može svirati niti jedan drugi sastav, kao ni klavirske sonate, uostalom, ne može svirati, recimo flauta ili violina. Kvarteti su autohtono gudački kvarteti. I na polju autohtonosti ih se mora obrađivati. Iz čega su autentičnog izrasli i čime su urodili.
Samo mi jedna usporednica pada na pamet u vezi sa opusom 130 (osim Devet simfonije) a to je drvena Pieta Michelangelova, ili možda Goyini zadnji crteži. Mramorna Pieta je svjetska baština, ali zadnje remek-djelo velikog kipara je taj isti motiv obrađen u drvetu. Gotovo vertikalna kompozicija, espresionističkih obrisa, Djevice i Isusa, poluoslonjenog na nju, tako da čine neku vrstu kosog križa, ili ukriženih grana, čini od ove skulpture, pomak izražavanja iste ideje iz mineralnog svijeta mramora ka mekšem, biljnom izvoru života. Takav značajan skok na metafizičkoj razini se osjeća u skladanju gudačkog kvarteta opus 130. I zato on pomalo strši u svekolikom opusu, a s druge strane, u tom opusu ima još stvari koje strše, tako da ih se zajedno može vidjeti kao alpski lanac novih iznašašća.
Ni jedna od najboljih analiza Velike fuge ne pogađa smisao djela, jer se ne radi o raščlambi na dijelove, već o sintezi. Sintezi idejnog svijeta Ludwiga van Beethovena, sintezi njegovih metodičkih umijeća i sintezi hoda europske glazbe prve polovice 19. stoljeća.
Kvartet Alban Berg osjeća upravo takav poriv za predstavljanjem tog grandioznog finala komornog opusa i opusa Ludwiga van Beethovena, uopće, i to je njegova najveća prednost.
Kao što je Michelangelo promijenio medij i anticipirao modernizam 20.stoljeća, tako je i Beethoven promijenio medij i anticipirao apstrakciju i grafiku 20.stoljeća. Dovoljno je baciti oko na notnu stranicu Velike fuge. Da, radi se o pomaku u vizualno, koji se Skrjabinu dogodio nešto kasnije, ali i puno brže, a Musorgskom i Kandinskom gotovo bezbolno. Ali, svaki je prototip težak. Šest stavaka, nominalno, a s fugom ustvari sedam, sa težištem na drugoj polovici, slika je životnog puta, slika onog ključa svemira, kako kaže Jamie James, koji je iz duhovnih sfera stupio putem monokorda u objektivne relacije među ljude i stvorio glazbu.
Günther Pichler, Gerhard Schulz, Thomas Kakuska i Valentin Erben, svirali su ovaj kvartet i snimali tijekom druge polovice 1982, u Švicarskoj. Dali su si vremena, rekli bismo, i ta se strpljivost osjeća u neuznemirujućoj izvedbi. Stupanj prihvatljivosti za to djelo kad je bio postignut, omogućio je iskrenost i poštenost nagnuća, da je ostalo nešto neshvaćeno ili nedorečeno, nervoza i nemir bi obuhvatio izvedbu i potpuno razlomio ionako grčevitu i eruptivno skladanu partituru. Cavatina, gotovo vjerski duboko intonirana, u ovoj je izvedbi logičan uvod velikoj fugi, što je možda rezultat našeg, do sada velikog slušnog iskustva baroka i orguljske umjetnosti baroka. No, tim bolje. To će možda umanjiti s vremenom tako bolnu problematičnost ovog djela koje je najsporije od svih tražilo svoje tumače i mjesto u glazbi.