Sisačka orguljaška baština
CROATIA RECORDS CD 6043507
Edmund Andler-Borić (Zadar, 1975.), zagrebački orguljski đak i predani istraživač sisačke orguljaške baštine, objavio je nosač zvuka u potpunosti posvećen temi svojeg dugogodišnjeg bavljenja regijom u kojoj svestrano djeluje. Njegov sveobuhvatni rad uključuje dobro poznavanje terena oko grada Siska i okolice, Sela, Petrinje, Žažine i drugdje, u mjestima gdje se, od 18. stoljeća na ovamo, mogu naći instrumenti uporabne liturgije u župnim crkvama.
Njegov je rad tim vrijedniji i zapaženiji jer je Domovinski rat naškodio kraljicama instrumenata kao i samim žiteljima toga kraja, pa je više nego dragocjeno ovo sviračko svjedočanstvo o kapacitetima i zvučnom blagu pohranjenom u nekolicini biranih instrumenata na kojima je Andler-Borić svirao na ovom nosaču zvuka.
Tu je na prvom mjestu instrument u crkvi sv.Marije Magdalene u mjestu Sela , predgrađu Siska. Orgulje su iz 1777. godine, djelo češkog graditelja Franciscusa Jenecheka. Za njih je Andler-Borić odabrao skladbe prikladne epohi u kojoj su nastale, kako bi njihov srebrnkasti sloj zvučne patine najviše došao do izražaja; svojstvo naslijeđeno od starih majstora koje se i danas može čuti na starim orguljama primjerice u Salzburgu.
Tako iznimno originalno i prirodno na tom instrumentu ponešto skučenih mogućnosti u usporedbi sa današnjim obilnim i raskošnim zvukom kasnijih orgulja, krasno zvuče skladbe Girolama Frescobaldija, Baldassarea Galuppija, Johanna Pachelbela i Jana Krtitela Kuchara uz dodatak iz naših krajeva, sonatom anonimnog majstora iz 18 stoljeća, skladbom kakvih se sve češće nalazi po sjevernim kontinentalnim krajevima Hrvatske, Posavine i Hrvatskoga zagorja.
Nakon tog skladnog postbaroknog četverolista, gotovo profesionalno zvuče orgulje tvrtke Heferer iz 1882 u crkvi sv.Martina biskupa u mjestu Martinska Ves. S njima ulazimo u u razdobljr klasike, a nju počasno predstavlja sonata splitskog orguljaša Julija Bajamontija te još jedna sonata nepoznatog nam Hrvata iz istog razdoblja. Idući sve bliže našem vremenu, najzvučniji dragulj je svakako instrument u ckrvi sv.Nikole biskupa i sv.Vida u mjestu Žažina, iza kojeg se odvajaju putovi, jedan za Sisak, drugi za Petrinju. Švicarski graditelj Kuhn, sagradio je orgulje u Žažini između dva svjetska rata, koristeći i napredniju tehnologiju kojom je ipak očuvao stari karakter kraljice instrumenata dodajući joj novo ruho. Takav je instrument i stoga zaslužio i vrhunski repertoar, pa je na njima Edmund Andler-Borić svirao i snimio dva djela Johanna Sebastiana Bacha: Koncert u a-molu prema Vivaldiju i koral „Tebe zovem, Gospodine“ i time dokazao temeljnu ugođenost ovog instrumenta da se objavi i najzahtjevnijom literaturom. Umješnost orguljaškog umijeća Edmunda Andlera-Borića, tako se ne pokazuje samo u sviračkom i izvedbenom umijeću kombiniranja zvukovnih ploha samih instrumenata već i u odabiru materijala kojim će predstaviti orgulje u najboljem svjetlu.
Novije doba zastupljeno je na ovom nosaču zvuka orguljama Winterhalter iz 1973., u novoj crkvi sv.Kvirina u Sisku sa kojega se mogu vinuti pod svodove ovog novog zdanja palete orguljskih slapova Felixa Mendelssohna u Sonati u A-duru, a potom na istim orguljama možemo upoznati novu facetu skladbi Frane Paraća-Varijacije na temu iz Pavlinske pjesmarice te triptih Anđelka Klobučara. Intrada, Pastorala i Toccata.
Za orgulje su najčešće i najbolje pisali sami orguljaši, to je neosporno, jer oni najbolje poznaju dušu instrumenta na kojem sviraju i nastoje i skladbu u potpunosti opremiti svom potrebnom zvučnošću, ali i iskoristiti mogućnosti registriranja i pedaliziranja koliko im pojedini instrument dopušta. Rizičan je to posao, ali je zasigurno i sladak, kad svirač i instrument zajedno surađuju na istom rezultatu: „zadovoljnoj“ skladbi. Uz to, zanimljivo je čuti skladbe onako kako su ih autentično stvarali skladatelji na instrumentima kakvi su bili u njihovo doba i kako su ih mogli slušati pučani u župnim crkvama u njihovo vrijeme.
Obilan glazbeni materijal na ovom zanimljivom i rijetko uspjelom nosaču zvuka traje gotovo sat i pol, ali zove na uvijek ponovno slušanje, jer je Edmundu Andleru-Boriću, uspjelo da svakim orguljama prida neku novu magiju koja ih čini privlačnima za ponovljeno uživanje u svečanom, ali intimnom i svestranom instrumentu kojeg ne zovemo bez razloga- kraljicom svih instrumenata.